GDJE JE NESTAO KVASAC

piše: Marija Juračić

U izvanrednim situacijama moj se zet izvanredno ponaša. Miješa se u moj sektor. Nabavu.

Počeo je kupovati enormne količine hrane i zatrpavati mi kuhinjski prostor. Vjerujem da je on kriv što na policama dućana nema  kvasca. Sve kvasce iskipao je u svoju košaru i donio kući. Kupio je pekač za kruh pa ga sam peče. Opere svaku staklenku prije nego je spremi.

Kaže da ne zna tko je sve te staklenke dirao dok nisu stigle na police dućana. Vidim da ima predodžbu hrpe radnica koje nešto sjeckaju, gule, stavljaju u staklenke, dakle predodžbu proizvodnje hrane sredinom XX. stoljeća, onakvu kakvu ima i većina naših političara, kada tvrde da proizvodnja traži hrpu radnika pa  zato  precjenjuju natalitetnu politiku. 

Kažem zetu da u tim tvornicama hrane, jedva da ima radnika. Sve je sterilizirano, sve automatizirano, sve rade strojevi. Ljudska ruka tu hranu nije ni dotakla.  Uzalud. Vidim mu na čelu kako mislima prati put hrane od proizvođača do nas potrošača i razmišlja gdje bi se mogao dogoditi kratak spoj, kobni trenutak kontaminacije.

„Pereš  staklenke, ali i dalje ideš u birc na kavu“, provociram ga, “doduše, ne čitaš više one zajedničke novine, ali piješ iz šalice iz koje je prije tebe pilo stotine drugih. Kako znaš da je šalica dobro oprana, dezinficirana i da s mirisnim gutljajem omiljenog crnog napitka nisi progutao i nekog neželjenog gosta? Što ne daš konobarici svoju šalicu pa da ti u njoj donese kavu?“

„Imate pravo, punice“, veli on pa se obraća mojoj kćeri:

„Uzet ćemo kavu za van i piti je na šetnici uz more.“

Kakva bih ja punica bila kada mu i ovu soluciju ne bih pokvarila pa brzo dometnem:

„To je još riskantnije jer ta plastična ambalaža dolazi iz Italije, a znaš kakvo je tamo stanje.“

Zet šuti, stavlja kavu u termosicu pa on i moja kći idu  popiti svoju kavu na klupi uz more.

I što da vam pričam. Sipam i ja kavu u termosicu. Ima još klupa uz more. Samo moram povremeno ružno zakašljati da ne bi nekome palo na pamet sjesti pored mene