Antonio Gavran
Te noćne ptice što neprestano grakću
kad god prođem parkovima
u ono gluho doba noći,
kao da žele osluhnuti uhu ljudskome
svu patnju sumraka,
kao da pozivaju na obraćenje
od svih oholosti grijeha
jer jedan je svijet pred očima našim,
a drugi se krije
duboko u neistraženim mislima.
Ne, neću reći da pravdom se dičim,
kad i sam nepravdu često krojim,
povlačeći tanke niti njezinih koraka,
šireći duboko korijenje
što pronašlo je plodnu zemlju
u svim ljudskim društvima.
Ne, neću uprijeti prstom,
govoriti o tuđim koracima,
kad se i na mojim cipelama
blato ocrta i skori,
a da ne shvatim pogrešnost staze
po kojoj užurbano hodim.
Jer tko je čovjek da čovjeku sudi?
Kad svi smo s puno lica presvučeni,
zarobljeni i raspršeni,
u tisuće boja obojani,
na stotine staza prečesto poneseni.
Ma neću ništa reći, niti imam prava,
jer čovjek nečista pogleda
ne može vidjeti čistu sliku svijeta
i suditi grešnima kad i sam
u morima grijeha plovi.
Prelijepo!