Dragica Šimić
Ne odlazi mi ti, zjenico oka mog.
Pust ne ostavljaj prag, jer meni te dao Bog
Da pogledom rastjeruješ tamu,
Da zvijezdu moju u očima nosiš.
Ne ostavljaj me samu.
Za tebe sam gazila mnoge neprohodne staze
I vjetrovi mnogi srcem mi sipali stud.
Tek osmijeh lica tvog grijao mi dušu i grud.
Sad jesen je bića moga na vjeđe kao sjenka pala.
Iz oka se, kao sa lista rosa otela suza mala.
Odeš li daleko, tamo gdje te ne dosežu umorne zjene
Odnijet ćeš daljinom pustom sobom i pola mene.
Zvat ću te često noću šumom vjetra
Kao breza stara, da bol me mine,
Kad zadnji list otrgne jesen
Sa mojih grana, čut ćeš me u vjetru
Sine.
Koliko majčinske ljubavi i tuge u ovoj pjesmi!
Hvala Marija, pjesma je u ime svih majki i očeva čija djeca danas tako agresivno napuštaju domovinu, onu koja je puna ljepote i bogatstva. Ko nam, što nam to priječi stvaranje boljih uvjeta za život i rad? Ima li nade da naši političari počnu živjeti za svoj narod, boriti se za njihovu pa time i vlastitu dobrobit, pitanja su koja u sebi ponavljamo često u zadnje vrijeme. Nadajmo se jer nada umire zadnja.
Ganula me. Kako nece , iste smo srece .
I mnogo jos drugih majki u ovoj zemlji gdje je majcina suza dio nasih sudbina