Dragica Šimić
Kad bih ti pisala najljepšu pjesmu
Rekla bih
Kako je jutro bijelo poput tvoje košulje
I da poželim često opet
Provući prste kroz tvoju kosu.
Rekla bih kako dan započinje
Tihim šapatom tvoga imena
Umjesto zaboravljenom molitvom
I kako sjećanja jugo raznosi svuda
Po ulicama uskim, šarenim balkonima,
Cestama i nebom
A lišće, poput roja leptira
Prati taj zalutali eho kroz vrijeme.
Rekla bih kako je noć
Poput tanke paučine opasala moje snove
I da te u njima sretnem često
ponovo sretnog i da si moj.
Kad bih ti pisala najljepšu pjesmu
Morala bih ukrasti tvoje riječi
Zbog čijih nježnosti često plačem
U tišini
Cvijet moj.
“Šapat kroz vrijeme”/ 2019.