Piše: Viktorija Banić
Početak svakog radnog dana provedem „uživajući“ u komforu i pouzdanosti javnog prijevoza. Čudesna je to privilegija koje se nikad ne bih odrekla. Ni za što na svijetu!
U rano jutro izjurim iz stana izguravši najprije polupočešljane i najčešće već ozbiljno posvađane juniore. I prije nego što utonem u rijeku ZET-ovih podanika, još u trenutku okretanja ključa u ulaznim vratima i cjelodnevnog napuštanja svog udobnog mikrokozmosa, marljivo stavljam vanjski svijet na opciju „bez zvuka“.
Svakako preporučujem ovakvo preventivno zatvaranje ušiju slušalicama bilo koje vrste, u svrhu sprječavanja nastanka snažne glavobolje, uzrokovane žustrim analizama političko-estradnog društvenog trenutka, od strane sveupućenih slučajnih suputnika, vrlo nedefinirane starosti i često egzotičnog izgleda. Ovako potpuno neopterećena riječima i stavovima, promatram oko sebe. Pustim mašti na volju i zamišljam živote, priče koje se kriju iza stakla, ispod kišobrana, kaputa ili šešira.
Proučavajući ponašanje ljudi često zaključim da većina nikad i ne odraste, barem ne do kraja. Često me podsjete na logiku djeteta koje se sakrije iza prometnog znaka, jer ako te ne vidim, ne vidiš ni ti mene. Ova je zabluda posebno raširena među vozačima osobnih automobila parkiranih na semaforu uz sredstva javnog prijevoza. Svakako s posebnim naglaskom na ženskom dijelu populacije, ali ni jači spol nije imun na ovu vrstu izazova…
Tako je postalo uobičajeno vidjeti ženu, manje ili više lijepu, mladu, stariju, samu, što god, kako čekanje koristi da bi vješto našminkala usne, stavila maskaru na trepavice, pa sve do pravih pravcatih estetskih podviga kao što je lakiranje nesavršenog nokta tijekom telefonskog razgovora. Čini mi se da dok lijevim okom pogledava semafor, desnim istovremeno pogledava retrovizor. Nije mi samo jasno čime gleda nokte? Ni to nije sve! Baš kao u TV-reklami. Ima i još sposobnijih! Koliko god ovo nezamislivo zvučalo, nedavno sam vidjela ženu koja čita knjigu za volanom! Ok, vjerovat’ ću da čita samo dok je na semaforu…
Inače, muškarci su ti koji svoju pažnju često poklanjaju već spomenutim noktima, tražeći valjda ispod njih ostatke vikenda, ispitujući usput prohodnost nosnih kanala i istovremeno odmjeravajući žensku populaciju u svom vidnom polju. I to bez obzira na dob, pospanost ili broj zuba u gornjoj čeljusti promatranih jedinki.
Posebno me fasciniraju oni koji dok voze guraju u sebe doručak u tri slijeda, uz neizostavno pravilo što kaloričniji to bolji. Pri tom su kave u papirnatim šalicama, „to go“, kao i plastične boce s vodom postale češće i od zijevanja.
Kad se izmorim od analiziranja kroz prljavo prozorsko staklo ili virenja ispod nečijeg pazuha i masne frizure, prebacim svoju nepodijeljenu pozornost na unutrašnjost svog ovojutarnjeg prijevoznog sredstva. Na dnu kola, nonšalantno naslonjen na rukohvat, muškarac srednjih godina marljivo si provodi čišćenje lica bez pare i kozmetičarke, ostavljajući suvišni materijal uredno arhiviran na tom istom rukohvatu, nakon svakog pojedinog istiskivanja! (A ja se nedavno čudila ženi koja se drži preko papirnate maramice! Cccc! Mora da je davno srela ovakvog genijalca…)
Vidjela sam, nedavno, gospođu koja je bila opremljena čarobnom torbom Sport Billy-ja (razumjet’ će oni malo stariji) u njenom najpotpunijem izdanju. Žena je iz torbe izvadila ogledalce, ocijenila nastalu štetu od loše prospavane noći, nanijela tekući puder, iscrtala olovkom ono što je potrebno, namrljala sjenilo na kapke, nabacila maskaru i ruž, rumenilo k tome, izvadila češalj i „natapirala“ kosu (da samo vidi kako joj straga izgleda!). Nakon toga je obukla oblak parfema čiju je „notu“ vrlo teško dočarati, uglavnom djeluje i na želudac. Kad je „uređivačica“ izvadila i naušnice, parkirala u svako uho po jednu, pogurala u torbu ostatke, uzdahnula i uređena sišla na slijedećoj stanici, ostala sam bez teksta! S tim da u obzir treba uzeti i okolnost drmanja, kočenja i klackanja tramvaja lijevo-desno, svo to vrijeme. Ja bih, kladim se, završila na hitnoj sa barem jednim povrijeđenim okom!
Začuđena i sigurna da mi nitko nikada neće vjerovati da sam sve ovo stvarno vidjela, usmjerim pozornost na drugu stranu kola i vidim ženu koja reže nokte! U svojoj raširenoj torbici! Valjda da ne skaču okolo! Barem nešto. Nevjerojatno! Razmišljam o tome je li one od prošlog rezanja izvadila ili su već tjednima pomiješani sa svim onim važnim stvarima koje lutaju ženskim torbama i koje nikad ne možeš naći kad ti trebaju… Dobro, zamislit ću da ova barem često mijenja torbe.
Smučila mi se osobna higijena (može li se ovo uopće tako nazvati?) i shvatim da sam davno promašila stanicu! Morat ću se vratiti u suprotnom smjeru. Drugim vozilom. Sada već ozbiljno zabrinuta što li ću tamo vidjeti. Tako mi i treba kad virim u kupaonice otvorenog tipa i kad osim ušiju nisam i oči „začepila“…