Slavica Sarkotić
Bijaše jedno zrcalo, u njemu orhideja
Tek zaostala slika, misao korifeja
Prozor u život, nečija blaga ruka
Miris borovih grana, božićna jabuka
A iza zavjesa Arkadija, raspršena iluzija
Zelena Toskana, sunčana Andaluzija
U živicama ružmarina gnijezda ideja
Okruglo Sunce, voda i polja azaleja
Bile su visine, na nebu staklene ptice
Dašak rubenine, majčino blago lice
I crvene pelargonije na svakom prozoru
Vedro nebo posvuda, i duga na obzoru
Vremena nema, ni pitanje više ne čeka odgovor
Slomljene su ptice, orhideje bijele nevermore
Uranjam u rijeku iz koje su odavno pobjegle vidre
Tijelo mi prekriva pijesak razbijene klepsidre
18.12.2012. 14,15