STUDENTI, SRETNA VAM NOVA

piše: Igor Matijašić
Nova godina 2017. nije dobro počela za one koji bi, barem svi tako ističu, trebali biti budućnost Hrvatske.

Riječ je, naravno, o studentima koje je početkom mjeseca dočekao popriličan šok – umjesto slatke čestitke pristiglo je priopćenje prema kojem će od 1. siječnja moći godišnje neoporezivo zaraditi tek 15 tisuća kuna (dosad je ta granica bila 50 000 kn).
Nakon što prijeđu magičnu granicu, država će im svaku sljedeću zaradu uskratiti za više od petine (24% poreza), a odvojit će se i prirez, ovisno o gradu u kojem student ima prebivalište.

Olakotna okolnost je ta što novac neće ostati trajno u vlasništvu države, nego će ga studenti dobiti kroz povrat poreza u kolovozu 2018. No ta činjenica malo znači bilo kojem od studenta koji zarađuju preko studentskih ugovora.

Podijelimo li cifru od 15 000 kn s dvanaest mjeseci dolazimo do svote od 1250 kn. Može li student „preživjeti“ tijekom mjesec dana bez pomoći roditelja ili bližnjih? Teško!

Ova informacija začas se proširila društvenim mrežama i najavljuje se veliki prosvjed poput onog davne 1996. kao znak potpore radiju 101. Ili barem sličan onom nedavnom prosvjedu u znak potpore kurikularnoj reformi.

Pravo je pitanje treba li baš na studentima, dakle na onima koji će za nekoliko godina preuzimati ključne pozicije u državi, „trenirati strogoću“? I zašto se neoporezivi dio preko noći smanjio gotovo tri puta?

S druge strane, nekako u isto vrijeme, svijetu odašiljemo poruku kako kod nas teče med i mlijeko, točnije umjetni snijeg kojeg imamo toliko da možemo organizirati skijanje čak i na središnjem državnom trgu.

Čitamo ovih dana i o onima koji nam se smiju, a oštetili su hrvatske građane za milijunske iznose, pokorno slušamo kako ponovno treba kupiti ono što smo već jednom imali, a polako nas pripremaju da uskoro kreće i rasprodaja „obiteljskog srebra“ koje nam je još jedino ostalo.

Studenti? Izgleda da su itekako važni, ali samo na papiru, odnosno tek kao statistička kompomenta (znak da smo kao društvo sve više obrazovani).

O studentima brinemo samo uoči izbora kad se obećavaju, već po dobro uhodanoj tradiciji, brda i doline. A onda začas slijedi bolno otrežnjenje. Baš poput (n)ovogodišnjeg! Dovoljno bi se bilo samo malo vratiti u prošlost i pročitati izjave političkih lidera posvećenih mladima prije posljednjih izbora. Odjednom su slike dijametralno suprotne.

I bez obzira hoće li ministar Marić nakon svega tražiti da se ponovno promijeni Pravilnik i sve „vrati na staro“, hoće li se pokazati da je posrijedi „greška u komunikaciji“ i hoće li studenti tek nakon najavljenih prosvjeda uspjeti izboriti za svoja prava, ogromna šteta je već učinjena.

Jasno su nam pokazani prioriteti, jasno je dato do znanja da nismo baš svi jednaki, a davna Tuđmanova ideja o 200 bogatih obitelji ponovno je sve aktualnija i gotovo da dobiva sve jasnije konture.

Umjesto da se pokuša osmisliti način kako da se dodatno stimulira uspješne studente i učenike (ne samo stipendijama) te stane na kraj „vječnim“ studentima, država će tako „pripomoći“ da oni koji se svakodnevno bore s teškoćama preživljavanja bez pomoći roditelja (a ima podosta takvih!) moraju čekati svoj zarađeni novac sve do 8. mjeseca.

I siguran sam da u svemu tome uopće ne bi bilo ništa sporno da se, kao i prema studentima, postupa prema ostalima i na svim razinama društva.

A sad duboko udahnite, zamislite sliku nekog od tajkuna ili političara po volji i u sebi odgovorite na pitanje: – Jesu li svi hrvatski građani jednaki i jesmo li doista, kao što je davno napisao Slavko Kolar, svoga tela gospodari?