piše: Nataša Pecić-Janković
Tko si ti? Samo još jedan čovjek koji me povrijedio, jedan koji me nije znao braniti i obraniti, koji mi je bio sve…
Poklanjala sam ti svoje sate, nisi to znao cijeniti…c
Cijenila sam i uživala u svakom momentu provedenom s tobom, to ispijanje čaja, kave… ti na jednom kraju kuta, a ja na drugom… Bojeći se da me nećeš dodirnuti, bježala sam… nikada to nisi zamijetio… pokušavala sam pobjeći od osjećaja prema čovjeku s kojim apsolutno nemam ništa, a imam sve… uživala sam u tim našim objedima i čekala te, jer nisam voljela sama jesti…
Koliko si me podsjećao na budućnost, toliko si me zatvarao u moju bolnu prošlost, a znao si sve, bila sam preiskrena prema tebi i u toj iskrenosti ispaštala, a ti si mi se rugao i grdio me na svoj način…
Rekao si mi što misliš o meni, poštujem to, ali nisam mogla prihvatiti činjenicu da sam samo mali, nezamjetni kotačić kojega ćeš odbaciti kada ti bude smetao.
Ni sanjati nisam mogla.. .sputavao si me i u tome…govorio bi da si takav kakav si… i ja sam… znas… i ja sam… nisi uspio… tvoj poraz, koji u nizu?
Brojiš li? Ili si i sam promašaj…
Ipak, ponekada bi sanjala život s tobom, ali taj san bi se razbio kao fina čaša, u tisuće komada…
Uvijek iznova bi ga ti razbijao svojom ljutnjom… ja sam takva kakvu si me upoznao, a dovoljno dugo me poznaješ, da znaš da si me povrijedio.
Samo nastavi… kada potrošiš sve riječi na druge, što ćeš onda?
Kome ćeš lagati?
Nisam mogla više… ti si mi bio utjeha, ali i kazna za moju prošlost…
Sada kada mi je Bog dao treću šansu idem i ne osvrćem se, jer kome se okrenuti kada je s desne strane laž, a s lijeve ljutnja…
Sama. I tako je najbolje, za sve.
Kada vidim da smetam ja… nestanem.