piše i uređuje: Lucijan Brumnjak
MOJ HRVATSKI -VEZA STOLJEĆA I NARAŠTAJA
Da bi se pisalo o jeziku najprije ga treba poznavati, dobro naučiti i zavoljeti.
U knjizi “TAJ HRVATSKI”, priredio Ante Selak, Školske novine-Zagreb 1992. pronašao sam
prilog poznatog kroatiste Dr.Stjepka Težaka, pa ga ovdje donosim:
MOJ HRVATSKI – VEZA STOLJEĆA I NARAŠTAJA
Moj hrvatski raste sa mnom i s mojom sviješću od prvih guguta na obali Kupe i putuje sa mnom od Ozlja i Krašića preko Karlovca i Zagreba diljem lijepe Hrvatske i podalje od nje.
Moj hrvatski je i kaj i kej, i ča i ca, i što i šta, i besida i beseda i besjeda, i rič i reč i riječ, i paradajz i pomidor i rajčica, i vugorek i kukumar i krastavac, i žganci i palenta i pura.
Moj hrvatski me vodi i pelja, kao i Frana Krstu Frankopana, najprije “čez loze zelene i polja cvatuća”, a onda kroz gaj, i lug,i goru, i dubravu, i gvozd, i grm, i hostu, i hustu, i šumu, s kojom šumi i šapće, grmi i klikće, zvoni i zvižduče.
Moj hrvatski zveči na hrvatskom sjeveru i jugu, i zvuči na hrvatskom istoku i zapadu.
Moj hrvatski leti s kića na granje i s granja na veje prožimajući zavičajnu osjećajnost s bjelosvjetskom pustolovinom.
Mome hrvatskom korijeni sižu duboko,vežući stoljeća i naraštaje,sve tamo od opata Dobrovita, bez kojega ne bih znao da je Zvonimir kralj Hrvatski darovao ledinu crkvi svete Lucije, i popa Martinca, koji me obavješćuje da “Turci nalegoše na jazik hrvatski” pa preko Petra Zrinskoga, koji svojoj Katarini piše “Moje drago serce…sutra o deseti ori budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu” i Pavla Rittera Vitezovića, koji bilježi i danas aktualnu opomenu da “skoro vikovični domodorci materinskim jezikom dobro općiti svaku rič pravim nje imenom spovidati ne mogu”, i Pavla Štoosa, koji tuguje:” Vre i jezik svoj zabit Horvati/hote ter drugi narod postati” do Augusta Šenoe, koji sa Svačićevom vilom kliče “Još nas ima, još Hrvata, slobodu našu,svijete štuj” I Antuna Gustava Matoša, s kojim vjerujem “Dok je srca, bit će i Kroacije, i Luciana Brumnjaka, koji me uvjerava:”Kanta sva Istra(inamrana)besedi naške(prave hrvaške”, i Drage Ivaniševića, s kojim “ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi).I kud god idem sa mnom je Hrvatska”.
A kad mi se iskre u očima zgase i sjene pod stopala skrase, vratit ću se govornome iskonu svome šapčići tiho, tiho i sve
tiše:
Loze i rože,
brigi i snigi,
vetri i kilometri
čez ke s,m pretek,l,
smihi i grihi,
lači i kriči,
beside i riči
ke god s,m izrek,l
se mi još v srcu ćiši,
a Kupa i loza i cviće
pod Ozljem
hrvatsku nosi rič
diši, diši, diši.