Iz novinarske bilježnice
piše: Sonja Breljak
Dvoranski nogomet među berlinskim Hrvatima, došao na svoje. Ekipa SD Croatije osvojila naslov prvaka sjeveroistočne Njemačke. Po titulu išli u Neuenhagen, sat vremena vožnje od Berlina, u nekadašnji DDR. Takve stvari saznam od onih koji su u Berlinu duže. Nova sam ovdje, tek petnaestak godina gastarbajterske „službe“ , pa mi granice granica bivšeg sistema, nepoznate. A i meni su samoj, granice i „granice“ iz kojih dolazim, prisjele, pa ne volim ni slušati o tome.
Sve u svemu, proveli tamo, u sportskoj dvorani jednog mjestašca, naši mladi nogometaši, cijeli dan. Pa i ja s njima. Nimalo dosadan subotnji dan. Ljubitelj sam sporta. Ne posebno i i izričito nogometa, ali uzbudljivo natjecanje šest ekipa, brzina izmjena i kratki susreti od po 15 minuta, za tren su i mene pretvorili u vatrenog navijača. Nema puno nas Hrvata na tribini mjesne dvorane. Hrvatska zastava i znakovlje SD Croatije, ekipa i njeni voditelji, par vatrenih navijača i nas dvoje novinara Slobodne Dalmacije, vrijedni zaljubljenik u nogomet, Ivo Dorotić i ja. Pobjeda jedno vrijeme neizvjesna. Pa rezultat time još slađi i draži. Otvoren je put za skoro natjecanje i titulu prvaka Njemačke. Nije to mala stvar. Hrvatski klub u konkurenciji svih drugih, u borbi za prvaka Njemačke! I to se zove integracija. Super uspjeh. Poneseni i zadovoljni njime, pozvaše me organizatori futsal ekipe SD Croatije, na večernju proslavu koju organiziraju u Hrvatskoj zajednici. Veli menadžer ekipe doslovce: -Naš ste gost!
Istina, redovito u te subotnje večeri, obvezno pjevam i uživam na probi s mojim crkvenim zborom. Rijetko izostajem sa proba. -Ali dobro, mislim, služba je služba. I posljednja fotka, ona sa proslave titule, upravo nedostaje zamišljenom tekstu. Tako se nađoh u Zajednici. U želji da zabilježim. Ne da slavim. No, eto moj dolazak neke i nije baš previše razveselio. Čini se, sadržaj moje pretprošle kolumne „Čemu ilegala“ pao na „plodno tlo“. Pa mi to nezadovoljstvo bi priopćeno glasnim govorom kad pokušah fotografirati ekipu futsalaša. –Ja sam ovdje šef. Ja određujem ko i kako ovdje fotografira! I slično.
I sad mi smiješna objava o zatvorenoj skupštini na kojoj mi nedavno onemogućiše nazočnost a potom fotka sa iste zatvorene skupštine osvanu u lokalnom glasilu koje uređuje upravo onaj tko mi priopći da je skupština zatvorena. Čudna neka zatvorena skupština. I čudna mjerila „omeđivanja“ teritorija. Još čudnija predstava javnosti rada /za neke i/ i novinarstva/samo o nekima/. Jedna anegdota kaže da onaj na vlasti, da učvrsti položaj, za prve probleme treba optužiti bivše vodstvo. Prigodom druge nevolje, potužit će se na vanjske neprijatelje. Tek u trećem slučaju, zamislit će se i o drugim stvarima ili drugi o njemu. Čini se, u drugoj smo fazi. Onoj sa vanjskim neprijateljima. Kolumnu o zatvorenoj skupštini objavih i na portalu koji vodim Hrvatski Glas Berlin. Ilustracija uz nju bijaše karikaturalna sličica tri mala majmuna zatvorenih očiju, ušiju i usta. Sad mi glasni govornik spočita (naravno-vrlo glasno, kako drukčije!) kako ovim uvrijedih ljude, jer se navedena ilustracija, prema njegovim riječima, odnosi na njih, članove Zajednice.
Ah, dragi čitetelji. Imali smo u školama uvijek ovakvih učenika. Pročitaju pažljivo, slovo po slovo kakve priče ili pjesme. Nauče napamet. Ali kad učitelj, nastavnik ili profesor, upita: -I, što je pisac htio reći? A oni ni da „beknu”! Nemaju pojma. Sve opišu ali nikako do simbolike. Tako i u ovom slučaju. A na maloj, provokativnoj ilustraciji, povjerit ću onima kojima simbolika nije jača strana, nije pretpostavljena meta. Bilo bi to previše jednostavno. Glupo. Ružno. I na kraju, i neistinito. Već pojedinci. U sredini te fotke, simbolično, sjedim i ja sama. To mogu priznati. Imam zatvorena usta. Ne izrekoh, ne napisah naime upravo ništa i kad sam znala kakve i koje probleme imaju drugi. Linijom manjeg otpora, prešutjeh tuđu muku. Bilo me baš briga. Vidim problem, vrijeđa se bezrazložno ljude, ali ne opirem se, mislim: – Dobro, nije mene! Pa sad, pravedno je da plaćam cijenu za to. I da drugi oko mene ne reagiraju.
„Poznajem brojne, divne ljude u Zajednici. S nekima pjevam, molim, družim se. Upravo rado susrećem. I rado pišem o svemu što rade…piše u mojoj kolumni koja uz to na portalu, završava i riječima:- Čemu ilegala u udruženju Hrvata? Nije to vlasništvo /jednog/čovjeka. Već više od 25 godina – Zajednica ljudi!“ Držim, kako ove rečenice dovoljno govore o poštovanju prema članovima Zajednice. Oštricu kritike riječima uputih pojedincima koji po vlastitoj volji otvaraju, zatvaraju, diktiraju, glasno govore, sve u namjeri da /se/ i drugi ne bi slučajno čuli. A oštricu ilustracije uputih onima koji na takve stvari, i kada su im poznate, šute, i šute… Velim, i sama bijah tu. Od subotnje zabave futsalaša, društvo onih koji šute, povećalo se!