BITI SVOJ A BITI DIO DRUGIH

piše: Sandra Marelja Muić
Zadar/ 15.01.2017. Ne može čovjek vjerovati da je već 25 godina od proglašenja suverenosti Republike Hrvatske.

Točno se svega sjećam. Radosti, ushićenja, pa i nevjerice. Vatikan prvi, Island poslije, San Marino, Njemačka… tako nešto, svakako su bili malo suzdržani svi ostali. Nisu baš vjerovali da će jedna mala  Hrvatska krenuti putem samostalnosti uzdignute glave, ali doduše, nisu mogli ni vjerovati da će taj put biti tako krvav i tragičan narednih godina.

A, bogami,  nismo ni mi koji smo tada živjeli van domovine kao druga, treća generacija gastarbajtera, kao ni svi ostali s ovih prostora.

Osjećaj domoljublja koji je tada naglo ekspandirao izbacio je odjednom brojne povjesničare laike, kroatologe, čak i lingviste koji su nakon posla čitali Držića i Horvata, tetovirale su se šahovnice, Croatie i ne znam ni ja šta sve ne u službu domoljublja. Bože, čuvaj Hrvatsku i Zovi, samo zovi djednom su znali i oni koji nisu nikada radija upalili bili.

Pratili smo jedne… druge…treće vijesti. Komunicirali s onima  u domovini pokušajući shvatiti što se dešava.

Kad čovjek živi van domovine, doživljava sve ono što se u domovini događa na jedan specifičan način. Kad se tako nešto dešava, hvata ga nemir kao kad  mu je dijete na putu. Misli, kad bi bio na licu mjesta da bi mogao napraviti nešto, doprinijeti nekako.

Tako su se ljudi prihvatili humanitarnih akcija, pobrinuli da se prikupi dobara i transportira. Bilo je i onih čiji su se sinovi zaputili na hrvatsku bojišnicu, ali je mnogo više bilo onih koji su se iz domaje zaputili u tzv. „Minhensku bojnu“ dok su im kolege iz školskih klupa gutale prašinu i metke.  Mnogi su donirali cijela mala bogatstva, a dosta njih pstalo i bez traga i glasa, dok su drugi skupili negdje derutna kola hitne pomoći kakva i kočoperili se poslije s kakvim priznanjem.  Tko ih ne zna, skupo ih je platio.

Oni koji su krenuli put pečalbe u Njemačku, bilo kojim valom dolaska od šezdesetih do osamdesetih, krenuli su iz države koja je bila zajednička država, a nacionalnost je bila osobna stvar, gotovo intimna i nije se izgovarala naglas, nije se pravila razlika. Kada su došli na te svoje bauštele, fabrike, pucštele, barake, došli su jednako tako  u  zajedničko izdanje. Svugdje je radio neki Jovica ili Jovanka, Alija ili Fatima s kojima se dijelio butterbrot, pite, salenjaci i kruškovac.

I to što se odjednom trebalo dijeliti, formalno je bio najlakši dio, ali, odjednom je trebalo ne valjati, trebalo je reći da oni drugi, treći ne valjaju, da nisu nikada ni valjali.

Sve one igranke, proslave karnevala, zajedničke polnoćke, prvomajske utakmice pod zastavom s petokrakom,  sve je to sada bilo obojano teškim bojama jer su i vijesti išle tome u prilog, jer je svaki dan netko imao negdje nekoga s kakvim lošim izvještajem. Tragedija, krvoprolića, svirepost, bombe, granate. Jedna žalost na drugu. I to sve beskrajno dugo, i beskrajno tragično.

To je boljelo jako, to sve što je bilo van moći malog čovjeka, sva ta tuđa poginula djeca.

Na gornjoj slici je moj tata koji pomaže pri jednom od brojnih transporta humanitarne pomoći koji su se organizirali u gradu Siegenu gdje je proveo cijeli svoj radni vijek i zaradio mirovinu, jednako kao i moja mama. Nikada u životu im nečija nacionalnost nije značila nešto, nikada im čovjek nije bio ništa drugo osim čovjeka, iako su uvijek bili doseljeni u tuđu sredinu.  Slali su i pomagali kako u  Beograd, tako i u Sarajevu, Zenicu, Zagreb, Split, kako tada,  tako i dan danas. I nema nikoga tko za njih nema lijepu riječ, bez obzira kako se zvao: Jovica, Jovanka, Alija ili Fatima.

Biti svoj, a biti dio drugih, to je suverenost, to je ono što čini da suverenost  nešto vrijedi – jer je domovina ono što su njeni ljudi, ono što su njihova djela.