Što sve može doživjeti jadan narod kada primitivizan dođe na vlast, vidljivo je iz otvorenog pisma učiteljice Ankice Benček, koja uskoro odlazi u mirovinu. Karakterna žena osjeća dužnost ispričati se svojim učenicima zbog toga što ih nije pripremila za život u ovoj surogat državi.
Učenici koji su poslušali njene savjete danas jedva sastavljaju kraj s krajem i nemaju u ovom društvu što reći.
Oni pak koji nisu slušali svoju učiteljicu, koji su napustili školu, ili su zbog lošeg vladanja ili učenja iz nje izbačeni …odlučuju danas o visini mirovine gospođe Benček.
Može li jedan narod niže pasti!?
Otvoreno pismo Ankice Benček:
Svim svojim sadašnjim i nekadašnjim đacima, mojoj djeci i mojim unucima! Kao vaša učiteljica, nekadašnja razrednica, majka i baka, pred mirovinom, javno vam se svima ispričavam što sam vas krivo usmjeravala u život i krivo odgajala.
Dugo mi je trebalo da konačno shvatim da sam bila u krivu. Oduvijek sam vam svima govorila da treba učiti, učiti i samo učiti! Znanje je najveće bogatstvo. Ne može nestati ni u kakvim neprilikama ili katastrofama. Kud god ideš, nosiš ga sa sobom. Učila sam vas i odgovornosti, postavljanju i ostvarivanju realnih ciljeva, poštenju, uvažavanju multikulturalnosti i bogatstvu različitosti.
Pokušavala sam u vas razviti osjećaj pripadnosti svom narodu, toleranciji prema drugim narodima, njihovoj kulturi, konfesiji i svjetonazoru. Pokušavala sam u vas probuditi i razvijati ponos i svijest o ljudskoj veličini svakog čovjeka. Svakodnevni me život malo pomalo demantirao u malim i velikim stvarima, događanjima i pojavama. Najviše me demantirao u nastojanjima i filozofiji kako treba učiti i samo učiti. Danas smo svjedoci da oni koji nisu htjeli učiti zauzimaju zavidna radna mjesta i funkcije u našem društvu. Oni nam kroje sudbinu i odlučuju sto ćemo, kako ćemo, kada ćemo i gdje ćemo.
Čovjek se zapita kako netko sa završenom srednjom općom školom može biti na čelu čitavoga jednoga regionalnog područja i odlučivati o svemu, pa i onomu o čemu pojma nema, dok u isto vrijeme postoje stručnjaci za područje koje on pokriva?
Kako može učiteljica s dopisnim doškolavanjem tamo negdje u nekom malom mjestu bivše države odlučivati o važnim pitanjima ove države? Kako može osoba u sukobu više interesa dijeliti pravdu drugima i usmjeravati diskusije i dijaloge u smislu opće pravednosti i poštenja. Kako može seoski dječarac očaran asfaltom velegrada poštivati urbanu ekologiju? Kako se može studentica sa samim dvojkama zaposliti u znanstvenoj ustanovi te magistrirati i doktorirati u kratkom roku? Kako se može netko u ratno vrijeme besramno obogatiti i temeljem tog i takvog bogatstva postati nedodirljiva osoba u našem društvu?
Zar se zaista sve može kupiti? Ja na ova i slična pitanja ne znam odgovor. To su činjenice koje se vide i znaju. To su činjenice koje me demantiraju u mom nastojanju da djecu motiviram na učenje, da u njih pobuđujem vjeru i istinu kako se samo osobnim radom i zalaganjem može dosegnuti potpuni osobni razvoj, samopouzdanje, sreća i radost postojanja i življenja. Neću im govoriti ni išta drugo.
Bilo bi nepedagoški i neprofesionalno objašnjavati im kako o mom statusu i mojoj plaći odlučuju nekompetentni ljudi koji su čak i tu priliku iskoristili za međusobna prepucavanja i obračune, i to javno pred širokim auditorijem. Vjerujem da ce mojih mizernih 700 kn mjesečno, kao i oduzeti dio primanja mojih kolega pomoći državi da se uspravi na noge i barem uspravno stoji, ako već ne može hodati, makar i polako.
Vjerujem da učitelji i profesori neće ni pomišljati na štrajk, a kamoli štrajkati. Iako nas svi omalovažavaju i obezvređuju nas rad i djelovanje, mi smo svjesni naše uloge u današnjem društvu i društvenoj zbilji, kao i činjenice da nikome nije stalo do nas, pa cak i onima koji se tobože brinu o nama. I oni kao i njihovi pregovarački partneri isključivo i prvenstveno misle na sebe. Sjećam se jedne visoke državne dužnosnice iz naših redova koja je na prigovor o njezinu radu svom čelniku uzviknula: “Kaj ti je? Kaj hoćeš? Ja se više ne vraćam u razred!”
Puno je njih pobjeglo iz razreda i danas odlučuju o našim radnim obvezama i našoj plaći. Sve čovjek može razumjeti i shvatiti, ali toliko preobražaja i potpuno oprečnih odluka i djela u vrlo kratkom vremenu ne može se razumjeti niti shvatiti, osim kao osobnu borbu za položaj i opstanak, bez obzira na stranačku pripadnost i funkciju. Dobiva se dojam da su svi oni isti. To što se povremeno javno svađaju i okrivljuju jedni drugi za stanje u kojem jesmo to je jeftina zabava za gladni i obespravljeni puk.
Na kraju ovog mojeg uzaludnog monologa i nabrajanja, koje će mi barem na tren olakšati dušu, umanjiti brigu o skoroj mirovini, zasjeniti očaj i neizbježni sram zbog narušavanja ugleda i omalovažavanja profesije kojoj pripadam, a time i mene osobno, još se jednom svima koje sam nesvjesno vise od 30 godina obmanjivala kako su učenje, poštenje i odgovornost jedini pravi i ispravni put u životu svakog pojedinca, javno ispričavam.
Ankica Benček, učiteljica
Školske novine, 8. 11. 2010.
Poštovani Zdravko
I sam sam tog mišljenja i stava Benček se ne mora ispričavati ni za što ali nas je sve zadužila ljudski obiteljski i moralno da se riješimo svim mogućim snagama svih ovi parazita kojeona spominje i koji nas i naše mladež ogrožavaju.
Na, poštenje nas uči naša kršćanska i katolička vjera to je naša moralna i ljudska dužnost da se zauzmemo na demokradski način za ljudska prava i bolji život čovjeka danas više nego ikada a Hrvatska je to zaslužila da živimo u Hrvatskoj na pošteni i ljudski i demokradski način u ovom demokradskomEvropskom Svijetu na kugli zemaljskoj.
Žao mi je zbog takvih riječi. No, na žalost hrvatska stvarnost koju kreira postojeća umrežena politička i gospodarska banda lopovska, zajedno s hrvatskom “oporbom” (koja realno ne postoji) uspjela je učiniti ovo zbog čega se g. Benček ispričava.
Ne treba se g. Benček ispričavati ni za što.
Poštovani Viktore
Dijaspora bi u stvari već is solidarnosti trebal izaći na ulice onima koji još u nju vjeruju iz domovine i iz iseljeništva.
Hrvatsku su razuružali i matrijalno i moralno oni koji su je upravo za to pripremali a ne Evropa.
Tako da se ćak i oni koji su ih od pretvorbe dalje podržavali moraju grdo sramiti i trebaju se, zar ne.
Draga Ankica Benček Nema sumnje vi ste svoje učenike učili prema demokratskom sistemu kako vi i sami kažete a oni neobrazovani su zauzeli kormilajuće mjesto i kao pedagog i kao majka i kao baka tu su višestrana iskustva za razliku od onih koji imaju samo jedan cilj uzimati i u svoju vreću trpati. U tome i je problem bojim se bude li se u tome tek pisalo a malo konkretno poduzelo Hrvatska će trebati još najmanje deset petnaest godina da se takvo što iskoreni. Veliko je pitanje na koji način i u kojim smjerovima obrazovati i školovati u toku vremena… Read more »
Draga gospođo Benček, niste jedina koja mora priznati svoj duševni stečaj. Ja sam to doživio već oko 1992.g. jer sam tvrdio da Tuđman ne zna voditi državu i da trebamo nekoga drugoga izabrati. Zato sam napustio HDZ iako sam bio njen osnivač i višegodišnji predsjednik ogranka Zürich. Nas nekolicina je vodila rad HDZ-a, onda pokreta u CH, s 4000 članova. Zbog velikih obveza u pokretu nisam zadovoljio očekivanja na radnom mjestu i skoro dvije godine bio nezaposlen. Ono što se od onda događa Hrvatskoj se može ovim vicom opisati: Pesimist se tuži optimistu da mu je tako loše da lošije… Read more »
Ne treba se ispričavati za ono što je dobro, već za ono što nije! Ova učiteljica nije učinila ništa krivo prenoseći svoja načela poštenja mlađima! Svi smo pomalo krivi što smo dozvolili da slobodna Hrvatska postane naša sramota, i stari i mladi. Problem je što više nitko ne vjeruje da jedan glas protiv može učiniti nešto …naprotiv, šutimo kako ne bi skrenuli pozornost na sebe, svoje bližnje, djecu… Nema granice dokle to može ići, a istina je voda duboka!!!