Pavao Martinis
U nekim lutanjima ove zbilje
krivudavim slutnjama
neke meke tvrde boje
milije ti od milije, tražimo nešto …
U zaraslim prostorima nezavisnih
jedinih čuvara kuća
spojenih s napuštenim poljima
ovisnih gdje netko prije ruča,
netko poslije ruča
Na seoskim ravnicama gdje –
još dolaze istsančane na doručak zore,
neki stari neki novi ljudi
bacaju otpatke sutonu u more.
Bacaju i nove i stare dane more
bacaju i bijele i crne noći boje …
…neznane boje.
Bacaju …
Ekad bi znali miris uhvatiti rukom!
Kad bi mogli cestu susresti stanicom usputnom!
Kad bi mogli!!!
Tad bi svi zajedno večerali sa zorom.
okrečući glavu od tih nekih puta …
plešući u kolu golih i obučenih
pogledima ravnim bez imalo slutnja
-pored vječnosti i s njom do kraja puta.
Na livadi -Knežija
Zagreb 2000/2001.