Mirko Popović
što god si učila i što god sam
umišljao, sestro, nismo li
tek priučeni. od krhkosti naše
sve je stamenije. čuješ li
nešto u nama za riječima čezne
kao da je kroz nas protrčao život
a vode, noćas vode grme
strašnom govorljivošću
nitko ne urliče, to se glasaju puti
to se u nama, brate, trijezne
umorni putnici (uz vode
koje bez sna ne razumijemo)
ali sestro, zašto taj nemir, zašto
s gomilama straha, umjesto sna
odlaze rijeke, galopiraju
kao da se vraćaju
izvorima svojim. možda su
naše tmine već u predvorju smrti
sestro, to kosti zemlje pucaju
umjesto sna moja bi beznačajnost
sa snom razgovarala ali on
kao kovitlac zvjezdani
kao neisplakani zaborav
kroz mene tutnji
ne umireš, brate, kamo ćeš
ne otvaraj prozor, ne možeš
osmisliti opsjenu iako ona
strukturi harmonije ne izmič
i ne zaboravi, nitko ne može ubrati
naš cvijet
on nas na ušću čeka