Mirko Popović
Stope mu u prag zarasle
U prstima presušilo vrijeme
Rukopis mu svakoga uštapa
Silazi sa pergamena s crnim
Pticama podsmjeha
Sa zakašnjelim zdravomarijama
Želi uronuti u čudesna stanja
Danteova srca dok ispisuje
Odaje Raja i krugove Pakla
Razdragan nad mirisom humusa
Postaje karikatura lišća u raspadanju
Rado bi snova bio dječak i prve korake
Donio do oltara svetoga Nikole
Da mu licemjerstvom „zamaže oči“
Spreman je obrisati prašinu
S lica Biblije, ne skrivajući hipokriziju
Sa svoga lica
Stope mu u prag zarasle
I teške kiše iz noćne utrobe mu kaplju
Sve do jutra kad okna prozorska
Izblijede
S fotografijama na zidu
Na kojima je ostalo
Osmjehnuto lice
Pod kojim je davno
Prestalo srce