Igor Petrić
Zvona!
Čuješ li u daljini kako
zvonom zvone zvona.
Kroz neobrađena polja, zarasle šume
i prašnjave ceste bez putokaza.
Zvone zvona i kroz sela
kojima više nitko ne hoda.
U kojima imena nitko ne izgovara.
Imena zaboravljena,
jedva čitljiva s nadgrobnih spomenika,
koje prekrila je mahovina i kupina.
Čuješ li zvona
kako zvone posljednji put za čovjeka
čijeg se imena nitko i ne sjeća,
jer odavno više nije tu,
jer ga nema.
Starost je pomrla,
nestala u zaboravu vremena.
Mladost,
mladost se raselila,
zauvijek otišla
u tišini nijemih koraka,
daleko od majčinog zagrljaja,
daleko od ognjišta.
Zvona!
Više se ne čuju kao prije.
Više ne zvone
stara
zvona.