NETRPELJIVOST NAŠA SVAGDAŠNJA

PUT ISTINE
piše: Dražen Radman

Netrpeljivost se kao unutarnje stanje pojavljuje u svima nama, samo je pitanje hoće li se i kako njen potencijal kanalizirati prema vani. To ponajprije ovisi o tome čime se naša srca hrane, ispunjavaju dan za danom…
Ovisi o tome koji su nam prioriteti, da li nam je stalo smirivati tenziju u nama i oko nas ili je pak razbuktavati, pa kud puklo da puklo i što puklo da puklo.
Ukoliko se hranimo …uopćeno kazano, negativnim, odnosno prolaznim stvarima koje nemaju moć da ispune dušu …tada je samo pitanje vremena i mjesta gdje će se se naboj nezadovoljstva i netrepeljivosti ispoljiti ili grunuti svom svojom snagom.
Tada meta može biti bilo tko: pripadnik druge ili čak iste nacije; pripadnik drugog ili čak istog kluba, udruge, stranke…
Meta, nažalost, mogu biti neki nevidljivi neprijatelji, kolege na istom poslu, pa čak i dugogodišnji prijatelji…
Netrpeljivost ne poznaje granice. Ljudi moji, pa meta može biti i vlastita žena, muž, dijete, otac, majka… Zapravo, bilo tko iz neposredne blizine.
Nevjerovatno, ali istinito …dovoljno je da samo malo taj drugi netko, bližnji ili daljnji, postupi kontra našeg pogleda na stvar, pa da lavina krene. Lavina riječi i još koječega iz dubine samog srca.
Posljedice takvih netrpeljivosti se, ponekad, zabilježe u medijima, pa takvi događaji (iz crne kronike) hrane mnoštvo ljudi, tj. onim što im, zapravo, samima škodi. Neki, naime, od toga žive (tj. umiru), jer ne mogu provesti s drugim čovjekom niti pola sata, a da ne prozbore o kakvom crnilu.
Većina izljeva ili napadaja netrpeljivosti ostaje iza kućnih vrata, izjedajući polako ali sigurno, poput crva, svakog tko se tamo nalazi.
Rijetke vijesti o kakvom plemenitom, nesebičnom činu ili primjeru, a što potiče na ono Božje, time i ljudskije …najčešće se zaobilaze kao naivnost iz nekog drugog vremena. Kao strano tijelo koje bi mnogi izbacili kao trn iz oka…
No, lako za to što se takvi primjeri u medijima zaobiđu. Problem je što mi sami, u svojim vlastitim kućama, jedni druge zaobilazimo, ili pak nadiremo prema njima s kakvom gorkom srditošću, smatrajući ih, eto, čak i za svoje ljute, vrlo ljute neprijatelje…
Zato, hajdemo, bar za početak, pribrati se u tišini i priznati da smo, kao ljudi, vrlo krhki, grešni i da smo …mnogo manje no što mislimo da jesmo…
Hajdemo priznati da gajimo u sebi zločeste i sebične stvari, koje zapravo rovare protiv nas samih, a ne samo protiv drugih…
Hajdemo to priznati i tražiti oprost, prije nego nas iznenadi neka nova gruba vijest ili prije nego iznenadimo sebe nekim izljevom vlastite netrepeljivosti, pa tako i sami budemo glavni akteri nekog događaja, nakon kojeg ništa više neće biti isto u našem životu.
Hoću ovo reći …valja nam se prignuti pred Bogom. Valja nam ga ponizno moliti da nam oprosti sve naše prošle i sadašnje grubosti, a najviše odvojenost našeg srca od Njega samoga, od Njegovog Dara koji je sišao među nas. Od Onoga koji svako prignuto srce i koljeno spašava od vlastitih bespuća, pri kojima to isto srce ranjava sebe i druge.
Hajdemo ga moliti da nam se smiluje i učini nas krotkima i mudrima za življenje kroz ovaj labirint života… Čak i da nas upotrijebi kao blagoslov drugima. Onima koji strmoglavo jure ka nekom vodopadu, gdje više nema povratka…
Počnimo, prijatelji, od sebe samih, prije nego stvari odu predaleko. Prije nego nam, odista, bude kasno za sve…