PUT ISTINE
piše: Dražen Radman
(Ivan 4:1-42)
‘A tko pije od vode koju ću mu ja dati,
sigurno neće nikad ožednjeti…’
Taj dan ko’ svi drugi bje’
Dođoh ja oko podne
Sred ljetne pasje žege
Zagrabit malo vode
Jer ne mogoh ko’ žena
Što prezrena je od svih
U jutro doć’ do zdenca
Sramoti se izložit’
Jednom ja doživjeh
To užasno ruganje
Odlazi ti što prije
I požuri na pranje
Kad toga dana vidjeh
Muškarca u tu uru
Kad ne bje’ nikog nigdje
U nemalom bjeh čudu
On kod zdenca stajaše
Odjeven u bijelo sav
Umoran izgledaše
Al’ nekako poseban
A kad mi se obrati
Pitajuć’ gle on mene
Da vodom žeđ ugasi
Neobično me prene
Pitah Kako ti Židov
Od mene išćeš vode
Pa zar nije to krivo
Zar običaj ne bode
Kad Dar Božji znala bi
I tko je taj što pita
Da mu sad dadeš piti
Od Njeg bi htjela iskat’
A kad mirno još doda
Da u nj bih ja tražila
To što je živa voda
Bjeh vrlo sumnjičava
Zar veći si od našeg
Slavnog oca Jakova
Koji nam zdenac dade
Tu bje’ stopa njegova
Tko od te vode pije
Opet će žednit tražit
Jer srce se svačije
Znaj drugom vodom taži
Voda koju dajem ja
Onom koji je prima
U njem’ teče dovijeka
Vječno je ona živa
U meni se uzburka
Nešto se u duši zbi’
Osjetih srce lupa
Sve brže zbog riječi tih
Ja njegovu poželim
Vodu s izvora piti
Da više ne dolazim
Na isto mjesto grabit’
Dosta mi bje’ prezira
Jer gorko ga podnosih
Dosta mi bje’ nemira
Što moju dušu kosi
Gospodine prozborih
Daj da ne žednim više
Samo to ja te molim
Suša mi srce stišće
Kad pronicavo reče
Da po muža pođem svog’
Da već ih imadoh pet
Znah svet on bješe Prorok
O meni gle sve on zna
Sramotu moju otkri’
Al’ ne bješe okrutan
Nit’ me zbog tog’ ukori
Još mi reče da je čas
Kad u Duhu Istini
Ljudi će se moć’ klanjat
I da Bog takve želi
Da On Sveti živi Duh
Stvaran je tako blizu
Za sve ljude voda kruh
Što ponositi nisu
Mesija Pomazanik
Znah da preda mnom stoji
On kog od dana davnih
Čekahu puci brojni
On što mrak odagnat će
On o kom je pisano
Da srce novo dat’ će
A iščupat kameno
A ja puna kamenja
I puna strašnih grijeha
Sad puna bijah htijenja
Da se moj život mijenja
Znah zaludu je tražit’
Da od čovjeka ljubav
Svu dušu mi utaži
Jer potreba je dublja
Ja žudjeh za slobodom
Zbog svih tereta svojih
Žudjeh za onom stopom
Koja s Mirom me vodi
A kad mi On potvrdi
Da s Mesijom govorim
Na koljena se sruših
Pa se kraj zdenca slomih
U sebi vodu ćutjeh
Kako teče i struji
Nestahu mi zle žudnje
Moj začaran put kružni
Mjerit’ se to ne može
S dotad ičim doživljenim
Jer Vrelo mene Božje
Smoči gle Duhom divnim
Ne imajuć’ bojazan
Da će mi se tko smijat
Spustih se u grad Sikar
Što bješe sve ispričah
Neki povjerovaše
I gle pođu do Njega
I oni se napiše
Iz životnoga Vrela