Iz naše arhive/ objavljeno 29.01.2017.
Sven Adam Ewin
Ponekad odlutam u mislima,
U davno djetinjstvo.
Uskrsnem oca i majku,
I djeda,
I još ponekog dragog.
I čarolija krene.
. . .
O svetom Anti procvjetaju bijeli ljiljani.
Dok mirišu,
Vadim mlade laste iz gnijezda
I bacam ih visoko u zrak da konačno prolete,
A one jedva odlepršaju u susjedovo dvorište,
U kojemu uvijek drijema veliki, crni mačak.
Gorko proplačem cijelo popodne,
Iza plota, u vrtu.
Predvečer,
Vozim se s djedom u polje,
Po djetelinu za konje.
On i ne sluti,
Da sam ja već davno otkrio tajnu njegovih godina,
Ali se bojim neće li iznenada zaustaviti konje,
Zagledati se u moje lice,
I upitati me: – Je li, bogati!
Kako su ti djeca? Kako unuci?
I doista!
On zaustavi konje,
Izvadi lulu,
Propuše kamiš,
Napuni,
Zapali,
Povuče,
Otpuhne,
Uzdahne,
I kaže:
-Sve ti je to dim, mišu moj!
Pa šicne konje
I mi krenemo dalje.
Kad se krave vrate s pašnjaka,
Majka mi daje da pijem toplo mlijeko iz muzlice.
– Imaš bijele brkove! – kaže. I smije se.
A onda se odjednom zagleda u me,
I prestrašena,
Brzo odlazi u kuću,
Neprestano se križajući.
Vidjela je moje lice.
U školi učimo množenje do trideset.
Jakov zna već do sto.
I dok mlada učiteljica zamišljeno gleda kroz prozor,
Mi brbljamo. Zovem Jakova: – Jakove! Jakove!
Imam novi kliker! On se okrene, pogleda me,
Pokrije oči rukama i zaplače.
Od zadnjeg dana škole
Narastao sam dva centimetra.
Sada mogu glavom dotaknuti srednju letvu
Na vratima kokošinjca. Navečer,
Kad se šišmiši razlete nad krovovima,
Bacamo na njih čičke, oni pomisle da su kukci,
Polete za njima i zalijepe im se krila.
Poslije se igramo Žapca-lapca
I Došla majka s kolodvora.
Kad se koje dijete u polumraku sudari sa mnom,
Zagleda se u moje lice,
I preplašeno prošapće:
– Faljen Isus i Marija!
Pa brzo pobjegne u mrak.
A ja?
Što li ću reći mojima, kad se vratim?
Pitat će me: – Kako si mogao biti tako okrutan,
Pa otići, bez nas, tamo gdje nas nema,
Tamo gdje smo
Rasuti,
U travi, mlijeku, zemlji, zraku i vodi,
Još sabijeni u vremenu koje će tek doći!
Bože, hoće li mi moći oprostiti moji uskrsli i moji mrtvi
Što ja ponekad odlutam
U mislima
U ništavilo,
Gdje jednih više nema, a drugi još nisu?
Gdje sam tako sam.
Bos.
I bez štapa.