Priča s elementima humora
autor: Ivanka Jularić (Ćulap)
Na rendgenskoj slici pluća i komadu papira na kojem je između latinskih izraza razumio samo onaj o zloćudnoj tvorevini i vremenskom terminu od mjesec dana, Joso Jarić je vidio i sliku cijelog svog života.
Zamagljenim pogledom gledao je u daljinu, a ipak jasno vidio i najudaljenije dijelove prošlosti, tražeći svrhu svoga postojanja.
Eto, prošla mu je i pedeseta a on tu svrhu još nije otkrio, i kada prođe ovaj mjesec, niti će tko za njim suzu proliti, niti mu ime naslijediti.
A… da je moglo biti drugačije, moglo je! Samo da se rodio u drugo vrijeme i na drugom mjestu.
Nekada je vjerovao da su svi ljudi rođeni s određenim razlogom, na određenom mjestu, u određeno vrijeme, a koji je razlog njegovog rođenja nikad neće saznati.
Godina rođenja ’51. u nekoj zabiti kod grada Maglaja u Bosni. Rodio se u vrijeme kada je gladovalo pola Europe. I što nije poumiralo od metaka, bombi i ostalog oružja, poumiralo je od gladi. Ono malo što je ostalo od njegove porodice, rasulo se po cijelom svijetu. On je dospio do Slavonije.
– A zašto baš do Slavonije?
Zato što se Joso zakleo da nikad više neće biti gladan.
On je od dinara pravio dva, od dva četiri, od četiri osam pa opet duplao, a kruh lomio po pola, pa opet po pola da ima i za danas, i sutra i preksutra. Sad kad o tome razmišlja, zna da bi mu svaki zalogaj bio slađi da ga je podijelio s Kajom, pa makar i dalje jeo samo koprive i puževe na čemu je i odrastao. Ali, žrtvovao je njihovu ljubav zbog Marte, kćeri jedinice, Jakova šustera.
Ma nije njemu bilo do Marte, već što je kod šustera uvijek bilo posla, uvijek se mogao zaraditi koji dinar, a i Marti ostaje kuća. Ljubav začas izleti kroz prozor, kad bijeda zakuca na vrata, a… Joso se zakleo da on više neće gladovati. E, Joso, Joso! A šta si imao od toga? Ljudi ubrzo počeše raditi po Njemačkoj i cipela bi i na bacanje. Kome su još trebali pokrpljeni đonovi?
Šusteri izumriješe, umre i Jakov a onaj kućerak koji je ostao iza njega, odavno je porušio. Poslije se naradio kao vol da postigne nešto u životu, a Marta… jedva da je kadgod dozvolila da je dodirne. Gospoju grebali njegovi žuljevi na rukama, pa se poslije i odvikao od pokušavanja.
Možda zato i nisu imali djece jer je samo Majka Božja uspjela začeti po Duhu Svetom, a… da se to slučajno dogodilo Marti, našao bi on tog duha i protjerao ga kroz ušicu igle. Ne zato što je volio Martu, već što Josu Jarića nitko neće praviti budalom. Ako je on od običnog golje uspio svojim trudom postati jedan od najimućnijih ljudi u selu, onda ima za to da ga se i poštuje!
Da se uzdao u Martu i sad bi bio k’o crkveni miš. Možda ne bi imao što ni jesti, a Joso se zakleo da više neće gladovati. I… što je imao od ženidbe s njom? Niiišta! Eeee, da samo nije onda pustio Kaju da ode i da se oženio njom, ona bi bila sita i zadovoljna čim bi je dotak’o!
A Marta…
Gospoja se posilila! Gleda neke emisije o uređivanju doma, pa bi i ona da nešto mijenja. Nije čudo što su im se ormari raspali kad su puni njenih prnja, a gospoja hoće još!
I… nije samo to! Prije tri godine mu je počela piti krv s onim pitanjima:
– Kad ćeš ti Joso mene odvest’ na more?
– Kakvi si ti gazdamkad ženu ne mereš odvest’ na more?
– Svi idu na more, kad ćemo mi Joso?
Ma pokazao bi on njoj more da se nije uvjerio da ti danas svaka šuga ide tamo. To ti je danas postalo kao: -Dobar dan!
Kad mogu ići oni koji gladuju po pol godine, samo da uštede za mora, kako onda ne bi mogao ići on, Joso Jarić? Nije mu samo jasno, što vide u tom moru!?
Zbog takvih je morao pristati ispuniti Marti želju, ali pod uvjetom da prvo obere grah. Kad gospoja već hoće na more, neka bar uhvati malo boje, da tamo ne dođe bijela kao sir.
A… i još nešto… grah se na moru prodaje kao halva. Pokrit’ će bar troškove za gorivo! Uostalom… nek i ona malo mrdne!
Što se njega tiče, njemu more ne treba. On bi se najradije sakrio u kukuruz i ako treba, sedam dana bi jeo samo pečenjake, a susjedi nek misle da je na moru. Bi on, ali neće gospoja!
Treba se slikati u svakoj pozi, da može pokazati slike da je bila na moru. A, šta ima pokazati??? Trebalo bi je okrenuti naopačke da liči na čeljade. Stomak joj je postao veći od dupeta,a sise se objesile, pa je gore ravna kao i on.
Vrag je žensko! Sve bude kako žena hoće. Kobajagi, njega se sve pita a na kraju bude po njenom. Bar ga u jednom nije uspjela preokrenuti.
Bila zapela da idu u Makarsku jer je čula da su tamo najljepše plaže, ali… ima Joso soli u glavi!
Tamo ti odsjeda pola Bosne, pa šta da tamo slučajno sretne kakvog poznanika iz Maglaja?
Cijeli Maglaj bi pričao kako je Joso na moru prodaje grah i kako je šuga kao što je i prije bio, a… Joso nije više šuga. On samo ne voli more! Možda se zbog mora i razbolio! ‘Bem ti onog tko ga i izmisli!
Kakva je tu ljepota da se po cijeli dan pržiš na suncu, a onda skočiš u ledenu vodu pa cvokoćeš zubima? Po cijeli božji dan tako, i još za to platiš! Jedva je izdržao sedam dana i kada se vratio kući počeo je kašljucati.
Jedva je pristao otići snimiti pluća, jer što drugo može biti već prehlada? Nikada nije ni pio ni pušio i mislio je, kako je došlo, tako će i proći, a vidi vraga! Da mu je preostalo još malo vremena napisao bi knjigu o tome kako se dugo živi, jer sad se uvjerio da su sve teze pogrešne.
Treba gladovati, piti, pušiti i spavati u jarku, kao njegov imenjak s drugog kraja sela. Sto put su ga vadili pijanog iz jarka a on opet dočekao sedamdeset i neku i još je vrag živ. Ima neki kućerak koji se skoro raspao i pitaj boga kad se zadnji put pošteno najeo, a opet gura dalje.
Eeee, bože, ala si nepravedan!
Joso obrisa suzu s lica, žaleći sam sebe, tupo zureći u papir i slova i odjednom mu srce poče ubrzano kucati. Još malo protrlja oči i shvati da mu se ne priviđa. Na papiru je pisalo:
Ime i prezime: Joso Jarić
Godina rođenja: 1931.
Adresa: Oprisavci bb
Njegova godina rođenja je bila 1951. a adresa: Oprisavci 66
Nasmija se Joso i reče:
-Eee, moj imenjače!
I zakle se:
– E, Joso, Joso! Crk’o dabogda, ako više ikad odeš na more!