piše: Esad Redža
Dok stojim u redu na blagajni točno na crti koja označava razmak od dva metra, slušam teoriju rješavanja korupcije u našoj zemlji.
Vehementno ju iznosi jedan gospodin tamo negdje sedmi u redu.
Vjerojatno ne bi on tako glasno i spremno krenuo to iznositi da gospođa, očito njegova prijateljica iz šestog mjesta u redu, nije njemu prenijela vijest koju je upravo čula.
“Znate li da je ovdje u našem supermarketu zaposlena kćer našeg gradonačelnika?”
Naravno, odmah je konstatirala da je zapošljavanje odrađeno po vezi, i to na sav glas.
Uspio sam na njezinoj maski pročitati poruku: Budimo odgovorni!
To mi nikako u njenom slučaju nije leglo. “Ne budimo glasni!” To bi joj nekako bolje pasalo.
Kakav joj je u tom trenu izraz lica kao i njenog sugovornika ne znam, jer svi nosimo maske pa svi nekako isto izgledamo.
U kakvom smo stanju zna se tek kada progovorimo.
Već godinu dana ne vrijedi ona stara: iz izraza lica sve mu se da pročitati.
Prvi, drugi, treći, četvrti i peti kupac u redu, na konstataciju gospođe iz šestog reda, svi redom okrenuše glave prema njoj, vjerojatno s čuđenjem na licu.
Kako izgleda izraz čuđenja na licu pamtim od ranije iako, kako vrijeme prolazi, slika mi je sve bljeđa.
Red na blagajni sve je duži, ima nas sve više i više i sada već svi s izuzetnom pažnjom slušamo gore spomenutog gospodina.
U poplavi razno raznih teorija zavjere ova njegova doslovno obara s nogu.
On je u međuvremenu stao na paletu punu kutija s praškom za veš, da ga naravno svi čujemo i vidimo.
Pa kaže on: “Nekako, uvijek sve počinje i završava s mitom i korupcijom!”
Svi su na to u redu počeli klimati glavama u znak podrške.
Blagajnica ga je ljubazno zamolila da ne galami i da ne gazi po prašku koji garantira savršenu bjelinu.
Gospodin se na to nije niti osvrnuo već je s izlaganjem krenuo dalje.
Dopala mi se na prvu ta njegova arogancija potkrijepljena stavom.
Na mobitelu uključujem snimanje, jer ovo je svakako značajan trenutak u jednoj te istoj svakodnevici.
Njegov govor prenosim u cijelosti a snimku slušam već po ne znam koji put.
Imao bi on još puno toga za reći, ali blagajnica je pozvala zaštitara.
On mu je naprasno oduzeo riječ i izveo ga van supermarketa.
U redu, na mjestu broj sedam, ostala su samo kolica s dvije vreće pune povratne ambalaže.
Svi smo šutke gledali kako ga odvode. Jedan među nama krenuo je prvi pljeskati, mislim da sam ja bio drugi po redu, a onda
se prolomio pljesak cijelim supermarketom. Neki tvrde da su i gradonačelnikovu kćer vidjeli da plješće.
Ponavljam, glavninu govora prenosim u cijelosti.
“Nikako da tu korupciju riješimo ili barem svedemo na podnošljivu razinu, jer bože moj, toga je uvijek bilo i bit će.
Nego, mi smo nekako na ovim prostorima uvijek bili pod tuđom vlašću pa smo valjda i danas skloniji korupciji od ostalih.
Danas, iako imamo svoju državu, gen za korupciju je ostao u nama.
Da bi opstali u svim mogućim režimima morali smo se znat “snalazit”, a to kažu ima veze s inteligencijom.
Dakle, inteligentni jesmo, ali smo svoji na svome pa se više ne moramo snalazit.
Genetika ne dozvoljava da korupciju vidimo kao nešto loše, nego ako je nema, imamo porast adrenalina i spremno krećemo u novo” snalaženje”.
To nas smiruje i čini jačima od drugih. Gen je i u onima koji bi tu korupciju trebali suzbiti.
Mi smo nevjerojatno tolerantni na sve nepravde koje nas okružuju jer gen nam kaže da bi i sami takvi bili samo da nam je prilike.
Tako mislim da bi se našim problemom morali ozbiljno baviti genetičari. Izolacijom tog gena.
Kao inteligentna nacija imali bi nevjerojatan procvat i prosperitet, kao takvi mogli bi sami krojiti svoju sudbinu a Europa bi za nas bila samo usputna stanica na putu prema krovu svijeta.”
P. S.
Ako vam se svidjelo, zaplješćite slobodno i vi sedmom u redu.