piše: Stjepan Poljaković
Moj prvi susret s videogricama, točnije formulom, bio je u jednom kirvajskom lunaparku. Izazov mi je bio izbjeći zabijanje u zid sa strane.
Život je jedna velika vožnja. Meni je smart kao prijevozno sredstvo bio simpatičan sve dok jednom pokraj mene nije na autoputu projurio šleper. Iako sam bio suvozač, osjetio sam kako se vozilo lagano zaljuljalo.
Nije jednostavno zadržati koncentraciju u situaciji kada si manji, lakši i sporiji, usred jurnjave putem koji traje i traje.
Život je ponekad i kao vožnja biciklom. Koliko ste se puta našli u situaciji da vas kiša iznenadi, a izbora nema, nego sjedi brajko i pedaliraj! Koliko pedaliraš, toliko napreduješ. Naočale zalivene kišom, a vi na semaforu, okruženi svim mogućim prijevoznim sredstvima, kao glineni golub na streljani.
Život je nekada i kao plivanje. Nije problem kada se svojom voljom nađete na bazenu i kada spremni skočite u vodu. Kada vas situacija natjera da obučeni skačete za nekim koga treba spasiti, ili kada vas sudbina iznenada ubaci u hladnu rijeku, imate samo dva izbora.
Život je i prepun krivina, iznenadnih skretanja. Pamtim dobro krivine na Dilj-gori gdje bi u neko doba noći kroz maglene krpe neiskusni i siloviti vozači završavali redovito izvan ceste, s manjim ili većim povredama i oštećenjima.
Umorimo se ne jednom od vožnje, plivanja, pedaliranja, kočenja, svladavanja krivina… u strahu od onih koji nam idu ususret.
Koliko nam se puta čini da smo već doživljavali ono što nam se sada događa? Osuđeni smo na to da tragamo za motivacijom, vjerom, smislom života, ma koliko nam se to nekada ne da.
Nebeski Stvoritelj stvorio nas je kao misaona bića, dao nam pravo odlučivanja i biranja i samim time nas je osudio na aktivnosti koju su nam nekada nemile, ali o kojima nam ovisi život i na kraju nas čine – ljudima.
Možda vam se i moje pisanje čini kao ponavljanje već rečenoga, ali koliko god i kako god promišljao, suština je uvijek ista.
Dok god živimo, osuđeni smo na neku vrstu borbe, gibanja! Ma koliko željeli da nekada ne radimo ama baš ništa, često se susrećemo s istim problemima, a to nas frustrira i još više zamara.
Iskustvo apostola Petra s hodanjem po vodi nudi nam jedno od rješenja kako kroz sve proći sa što manje ogrebotina.
Krist ga je pozvao da poput njega hoda po vodi i sve bi bilo dobro da se Petar u jednom trenutku nije uplašio vjetra. Umjesto da se usredotoči na cilj, doći vjerom Kristu, posumnjao je i počeo tonuti.
I nama se događa da u krizama sumnjamo ili tražimo prečac, neko instant rješenje da bismo bili pošteđeni napora.
Umjesto toga pozvani smo gledati u cilj, biti usredotočeni i imati na umu ideale i vjeru iz kojih crpimo energiju.
Nebeski Stvoritelj nas po riječima proroka Izaije podsjeća i tješi:
Zar ne znaš?
Zar nisi čuo?
Jahve je Bog vječni,
krajeva zemaljskih Stvoritelj.
On se ne umara, ne sustaje,
i um je njegov neizmjerljiv.
Umornome snagu vraća,
jača nemoćnoga.
Dakle, kako god, ma na bilo koji način, krenimo dalje!
Cilj je pred nama.
Možda smo mu i bliže, nego nam se to nekada čini?!