Jadranka Ivanović-Bolog
Dugo sam sanjala u dubokom hladu divovskoga drveća.
Ono me nije primjećivalo, a ni ja njega.
Živjeli smo bez svijesti o postojanju onog drugog, bez svijesti o samima sebi.
Bili smo simbioza jakog i slabog, pametnog i manje pametnog, gorostasnog i krhkog stvorenja, nekog stvorenja između nas.
A onda je došlo vrijeme munja i gromova i taj cijeli svijet je nestao.
Tako nadmaših ljude i njihova mišljenja, jer sve što donosi promjene veće je od ljudi.
Nestanak svjetova početak je nekih drugih i boljih, savršenijih, humanijih, samo mi to ne shvaćamo, jer smo i mi dio svijeta koji nestaje.