U Hrvatskoj nema ustaša, u drugim državama Europske unije ekstremista na pretek
Piše: Gojko Borić
„Nametnuta krivnja zbog ustaštva i danas je na djelu, bez obzira je li netko imao ili nemao nekoga tko je bio u ustaškom pokretu, To je, možda, i zato što kao narod u takvoj i sličnim situacijama nismo dovoljno odlučni reći: Sad je dosta ! Nametnuta je krivnja nešto što bi trebalo riješiti argumentima. “ Stipe Botica, Vijenac 19. siječnja 2017.
Ponovno frka oko „ustaškog pozdrava“ Za dom, spremni i hrvatskog grba s početnim bijelim kvadratom na spomen-ploči žrtvama HOS-a u Jasenovcu. Sinkronizirani su to napadi vrhunskih vladinih dužnosnika u Srbiji i dežurnih antifašista i srboljubaca u Hrvatskoj. Ponovno se traže zabrane pozdrava i neslužbenoga hrvatskoga grba. Ne bismo se čudili ako bi neki zahtijevali skidanje grba s početnim bijelim poljem na crkvi Sv. Marka u Zagrebu, na trgu gdje se nalaze Banski dvori i Hrvatski Sabor.
Premijer Andrej Plenković zbunjeno je odgovorio da bi se to trebalo rješiti zakonskim putem, najavivši formiranje Povjerenstva za suočavannje s prošlosti, što je dobra namjera ali teško je zamisliti da bi se naši povjesničari mogli složiti o važnijim pitanjima hrvatske zbilje u od 1941. do 1990. , dakle, nazovimo to šaljivo, od ustašije preko partizanije do propasti Juge.
Ustaštvo bi odavno bilo gotovo zaboravljeno da nema onih ljevičarskih „purista“ koji se politikantski izživljavaju na rubnim desničarskim grupicama koje se nostalgično sjećaju Nezavisne Države Hrvatske i Ustaškoga pokreta, stalno im spočitavajući čak i takve sporednosti kao što su tzv. ušato slovo U i tobožnju neispravnost hrvatskoga grba s početnim bijelim kvadartom. Ova „ustašofobija“ ima jednu jedinu svrhu: ocrnjavanje političkih protivnika, hrvatskoga naroda kao cjeline i hrvatske države. „Ustašofobija“ raširena je jednako u Hrvatskoj kao i u Srbiji. Nju namjerno šire oni koji bez nje ne bi mogli politički (pre)živjeti. Ona je iznikla u komunističkoj Jugoslaviji i dalje se „njeguje“ u nekim njezinim državama sljedicama. Čak i u Italiji i Njemačkoj, u državama u kojima su ponikli fašizam i nacizam, nema takvih žestokih napada na njihove simbole i pojave kao u Hrvatskoj na oznake propale Endehazije.
Nešto su drukčije prilike glede njegovanja jugonostalgije. Ona je prilično proširena među nekim intelektualcima i bivšim korisnicima jugokomunističkoga režima. Oni govore da je komunizam kao teorija bio dobar, ali da su ga u praksi pokvarili „domaći mangupi“. Dalje ostaju pri tvrdnji da su komunisti odmah nakon rata počinili neke zločine, ali da su se prilike u SFRJ naglo poboljšavale nakon prekida sa Sovjetskim Savezom : moglo se putovati u inozemstvo, dobivali su se jeftni krediti, besplatno se školovalo i liječilo itd. Sve su to poluistine koje nije teško osporiti, ali naši, kako to kažu Nijemci, vječno jučerašnji, rado njeguju svoje iluzije jer im „ne šmeka“ Hrvatska i njezina demokracja koja je, doduše, nesavršena, ali i pogodna za razvitak nabolje. Opet dozivamo u pomoć njemačko iskustvo, naime glasoviti Vergangenheitsbewältigung – sladavanje prošlosti, koje je neophodno da bi se ozdravilo današnjicu i moglo raditi na boljoj budućnosti.
Pogledajmo kako su se neki u demokraciji iskusniji narodi udaljili od tamnih strana svoje prošlosti ili je žele obnoviti ne obazirući se na zamjerke inozemstva. Poljaci su prije nekoliko godina dali na izborima najviše glasova desničarskoj stranci Pravde i pravednosti. U ispitivanju javnog mnijenja Poljaci su nakon toga „izabrali“ neke svoje nacionalne junake kao uzore za današnjicu. Prvi je, dakako, Papa Ivan Pavao II., ali odmah iza njega slijede maršal Josef Pilsudski i političar Roman Dmowski, obojica autoritativni političari kojima nacionalizam i ratna opcija nisu bili strani. Njima su podignuti spomenici, ulice se nazivaju njihovim imenima.
Slične prilike su u susjednoj Mađarskoj u kojoj premijer Viktor Orban suvereno vlada s dvotrćinskom većinom svoje stranke Fidesz u parlamentu. Desno od nje nalazi se super nacionalistička stranka Jobbik čijom inicijativom je prije tri godine u samom središtu Budimpešte otkriveno poprsje državnog poglavara, admirala Miklosa Hortyja, koji je bio ne samo autoritativan političar nego i neko vrijeme saveznik Hitlerove Njemačke. Fidesz se tome protivio, ali uzalud. Ne mali broj Mađara i izvan Jobbika poštuju bivšeg državnog poglavara kao važnu osobnost, kako vele, slavne mađarske historije u kojoj su, kao što znamo, Hrvati često izvlačili kraći kraj, ali što se tu može, svatko shvaća svoju povijest kako želi.
Nakon pada Ceausescuove diktature, u Rumunjskoj se razbuktao kult vojnog diktatora Iona Antonescua. On je bio ne samo fašist i Hitlerov saveznik nego sa svojom „Željeznom gardom“ i antisemit najgore vrste, ali to nekima u Rumunjskoj nije smetalo da mu nakon 1989. podižu spomenike i nazivaju ulice po njegovu imenu. Tome slavljenu pridružila se i Rumunjska pravoslavna crkva. No ovo se počelo mijenjati nakon ulaska Rumunjske u NATO i Europsku Uniju. Vlada je naredila uklanjanje Antonescuovih spomenika i preimenovanje ulica s njegovim imenom, često uz prosvjede javnosti. Potom je obrazovala komisiju koja radi na objektivnijem sagledavanju novije rumunjske povijesti, posebice glede nacionalističkog ali i komunističkoga razdoblja. Unatoč tome u Rumunjskoj su snažne revizionističke tendencije. Prema ispitivanju javnog mnijenja 69 posto Rumunja znaju da je postojao holokaust, ali njih samo 32 posto zna da je bio i u Rumunjskoj. U Nacionalnom povijesnom muzeju i Vojno-povijesnom muzeju uopće se ne spominju desničarski ratni zločini, sjećanje na holokaust vidljivo je samo u Velikoj sinagogi u Bukureštu.
Italija je glede sjećanja na fašizam poseban, možemo reći, tužan slučaj. U zemlji gdje je nikao fašizam još vlada kult ducea Benita Mussolinija. U njegovom rodnom mjestu Predappio nalazi se njegova mramorna grobnica koju godinama posjećuje stotinjak tisuća fašističkih nostalgičara. Pri klanjanju diktatoru gotovo je obvezan tzv. rimski pozdrav.U ovom dosadnom provincijskom gradiću posjetitelji mogu kupiti često kičerske devonacionalije s likom ducea i fašističkim simbolima. Uz Mussolinijeve kipiće nalazimo i Hitlerove. Prema novinskim izvješćima mnogi Talijani obožavaju Mussolinija jer je otvorio poštu u svim gradovima, iskušio močvare u Maremi, izgradio ceste diljem zemlje i naredio željeznicama da točno prometuju. Ljevica tvrdi da Talijani nisu svladali nego samo potisnuli svoju fašističku prošlost, ali to se ne vidi iz rezultata na izborima na kojima postfašisti postižu minimalne uspjehe.
U znatno manjoj mjeri to se može reći i za Španjolsku u kojoj je kult vojnog diktatora, caudilla Francisca Franca, vidljiv samo u homeopatskim količinama. Spomenici i ulice s njegovim imenom uglavnom su uklonjeni, osim u nekim provincijskim gradićima. Nakon pada frankističke diktature, desnica i ljevica dogovorile su se da će „povijest ostaviti povjesničarima“, ali od prije nekoliko godina sve više se čuju glasovi da prošlost mora biti kompletno sagledana bez obzira na posljedice. Postoje zahtjevi da se zemni ostaci diktatora uklone iz zajedničke grobnice obiju strana u dolini „Valle de los Caidos“, nekih 50 kilometara udaljenosti od Madrida, ali konkretni koraci još nisu poduzeti. Na dan Francove smrti na ulice i trgove izlaze njegovi obožavatelji, no njih je svake godine sve manje i manje. Održavaju se i mise zadužnice za caudilla . Sve to španjolska demokracija može podnijeti.
Sve rečeno dokazuje da demokratski učvšćene države mogu na svojim rubovima podnositi i neke ekstremiste ako nisu dovoljno jaki da ugrožavaju sustav. To je dokazano nedavno u Njemačkoj u kojoj je Ustavni sud odbio zabraniti neonacističku Nacionalno-demokratsku stranku Njemačke, koja je, po njemu protuustavna, ali nije dovoljno jaka da bi ugrozila njemačku demokraciju.
U Hrvatskoj su prilike slične, desni i lijevi ekstremisti samo mnogo pričaju, ali kao organizacije nisu u stanju sunovratiti hrvatsku državu. Na njihove ispade treba odgovarati ali s mjerom i argumentima. Hrvatski je narod dovoljno zreo da zna koliko su mu zla nanijeli kako lijevi tako i desni ekstremisti.
(III. program Hrvatskoga radija)