tekst: Marija Ajša Peuc, diplomirana pedagoginja i profesorica kemije i biologije, Zagreb
Danas je jedan od najbolnijih problema hrvatske škole –disciplina, problem o kojem se ne govori dovoljno, jer se i dalje smatra da je disciplina u učionici ( mir i tišina) zasluga dobrog učitelja, a da je loš učitelj ( ma što to značilo) onaj koji ne može uspostaviti disciplinu.
Ovim se radom želi pokazati da je disciplina društveno-politička kategorija, kulturološko-antropološka, vezana za sredinu, društvu, odnose u društvu, ali prvenstveno za promišljeno i odlučno odgojno djelovanje škole u cjelini, na primjeni sredstava sprečavanja i discipliniranja učenika.
Znamo da je negativna konotacija tog pojma proizašla iz vezivanja discipline uz primjenu raznih postupaka i mjera kažnjavanja u ograničavanju učenikovih sloboda, te prisilnog nametanja zahtjeva škole. No, pretjeranim suvremenim njegovanjem pristupa baziranog SAMO na učeničkoj disciplini, bez uvažavanja komplementarnog udjela odgojnih faktora povezanih s tim učenikom, došlo se do stanja u kojem vidimo školu kao instituciju skupa pojedinaca, individua, a ne kolektiviteta.
Od tih individualnosti gotovo svaka ima neku mentalnu, emocionalnu, obiteljsku ili neku drugu indikaciju za poseban tretman u učenju, pa prema tome i discipliniranju i provođenju disciplinskih mjera. To rezultira objektivnom činjenicom da je, suprotno disciplini kolektiva, današnji ideal samodisciplina, čime se obiteljski odgoj uzdiže po značenju na daleko viši nivo od onog kojeg provode obrazovno-odgojne institucije.
To je ključni razlog zbog čega se odgoj u porodici pretpostavlja onome pedagoških radnika u školama, iako s druge strane sve više raste potreba za pojačanim odgojnim djelovanjem škole. Pretpostavka je da svatko može postići očekivanu zrelost u samokontroli i samodiscipliniranju neovisno o školi. Međutim.
Problemi s ponašanjem učenika i potreba škole da izvršava zadaću obrazovanja, ne mogu se ipak obaviti bez vanjske kontrole i primjene sredstava sprečavanja i kazni. Pitanju kontrole pojedinih nediscipliniranih učenika u školi, ovdje će se također posvetiti pažnja, pošto se na tom temelji unutarnji impuls strukturiranja školske discipline, prisutan u svakodnevnom radu u razredu. Zbog opširnosti teme, namjerno ne govorimo o pozitivnoj motivaciji učenika i pristupu „bolje spriječiti nego liječiti“.
„ Mnogi tinejdžeri s kojima sam radio imaju probleme s mentalnim zdravljem i poteškoće u učenju. Depresija je endemska. ..Zapanjujući je broj studenata koji imaju neku vrst disleksije. Nije pretjerano reći da se tinejdžer u Velikoj Britaniji po novome gotovo svrstava među bolesne.“ ( Mark Fisher: Kapitalistički realizam,Ljevak, Zgb. 2011, str.44.)
Jasno da se iz dojma da je gotovo svaki učenik aberantan i iz birokratizirane procedure donošenja pedagoških mjera ,u kojoj se svaka mjera može poništiti, dolazi do stanja kakvo je danas, da su pravilnici i odgajatelji koji ih koriste, nemoćni u postizanju discipline.
Za uvođenje discipline u razrede/škole koriste se razni Pravilnici na načine koji možemo označiti kao ad hoc, nedosljedan, nesustavan i na koncu nemoćan da proizvede bilo kakve učinke. Ustvari se koriste pedagoške mjere kao sustav vatrogasnih mjera da bi se „ugasili“ najnemirniji među nemirnima. To je bilo pravilo oduvijek, samo se danas stvari kompliciraju pogoršavanjem stanja u društvu. Otuda taj osjećaj nemoći učitelja da bilo kakvim mjerama utječu na ponašanje onih učenika koji ometaju nastavu i ne sudjeluju u njoj, nego se bave raznim drugim aktivnostima za vrijeme nastave.
Činjenica da se ukupno na polugodištu i na kraju školske godine izriče 2-3 ukora, malo više opomena, na školi od npr. cca 700 učenika, da velika većina učenika, sigurno više od 90%, budu ocijenjeni ocjenom za vladanje “ uzoran“, daje suprotnu sliku od one koju često čujemo kako je u učionicama mučno raditi.
Povijesno- geografski pregled pedagoških mjera
Istraživači obrazovanja su zamijetili da se školstvo i društvo nalaze u „postdisciplinarnoj“ fazi, (Deleuze, Foucault ) nakon faze disciplinarnih društava u kojima se disciplina provodila u državnom sustavu (školama, tvornicama,ustanovama) na temeljima slijedećih vrijednosti : rad, red i disciplina. Ta su državna uređenja pripadala totalitarnim uređenjima kao što je staljinizam ili nacizam. U tom je periodu bio ideal uvođenje vojničke discipline, puno tjelovježbe i slijepa poslušnost. Međutim,to doba nije sasvim završilo, te se pedagoškim totalitarizmom u školstvu rukovode mnoge današnje države, recimo one Azije, Dalekog istoka, gdje se i dalje „trenira strogoća“ u školama, a učenici su izvrgnuti najstrožim mjerama kažnjavanja. Djeca u Japanu, gledano s našeg stajališta imaju u školi propisano do u najsitnije detalje kako se ponašati i vrlo stroge mjere discipliniranja. Međutim je japanska kultura neusporediva s ideološkim zastranjenjima u navedenim razdobljima totalitarizma.
Nažalost, država koja se ponosi time da je najdemokratskija na svijetu, također nepedagoški provodi politiku isključivanja učenika iz škole i izbacivanja na ulicu. U prijedlozima jedne filantropske američke udruge (www.atlanticpfilantropies.org, shool.discipline) izvire očajnički vapaj za potrebom reforme zbog obilnog provođenja disciplinskih mjera kao što su: stand-down, time-out, expulsion, exclusion i druge, čiji je cilj izbacivanje i isključivanje učenika iz škole. Na istom tom portalu nalazimo začudan podatak da je 3,5 milijuna učenika SAD bilo pogođeno tom mjerom, često zbog manjih prijestupa. Uglavnom su to učenici iz socijalno depriviranih sredina, i na putu u kriminal ili ovisnosti. Ova udruga traži, kao i mladi u SAD, da se prekine s praksom „nulte tolerancije“ prema disciplinskim problemima i više pažnje obrati na posredovanje ( medijaciju), na restorativnu praksu (popravljanja štete) i druge preventivne postupke ( ugovore i sl).
Postdisciplinarna društva Zapada se pozivaju na smanjenje hijerarhijske kontrole, na dovođenje u sumnju apsolutnih istina, na dokidanje stava da je IT revolucijom ukinut primat škole kao jedinog izvora znanja, time da je učitelj jedini kojem treba vjerovati, pa se on stalno mora iznova dokazivati, pošto se svakodnevno osporava autoritet i profesionalizam učitelja. Bitno je međutim kakav je opći stav u društvu i u školi prema obrazovanju, disciplini, da li su učitelji jedinstveni odnosno neovisni, ili se u školi „instalira“ zamjena za autoritet učitelja u liku ravnatelja/ice ili nekog iz stručne službe.
Škola ipak ne može bez discipline i autoriteta, suludo je izjednačavati političku autoritarnost s pedagoškim autoritetima i uzorima u dobrim učiteljima/icama. U našim je školama međutim prijenos autoriteta učitelja na stručne suradnike i ravnatelje te vanjske stručne suradnike, prilično „mutan“ proces u kojem se očito radi o disperziranoj autoritarnosti i detronizaciji učiteljske.
„ Nastavnici su uhvaćeni između toga da budu facilitatori-zabavljači i disciplinarci-autoritarci. Nastavnici žele pomoći studentima da prođu ispite, studenti žele od nas da budemo figure autoriteta. To što studenti od nastavnika kao figure autoriteta traže objašnjenja pogoršava problem „dosade“, jer nije li sve ono što dolazi od mjesta autoriteta apriori dosadno?“ ( Mark Fisher: Kapitalistički realizam, Ljevak, Zagreb, 2011. Str 51.)
Otprilike tako vrijedi i za naše obrazovanje, osim ukoliko je niži uzrast učenika, s kojima se lakše nalazi onu, za učiteljski poziv najvažniju, iskru zajedničke ljubavi i predanosti učenju i školskim zadacima. Ova mlađa djeca su u svom razvoju još prijemčiva za sugestije, zainteresirana, motivirana, osobito ako učenje vide kao oblik igre.
Riječ disciplina se koristi za „skup propisa koji određuju način održavanja poretka u stanovitim ustanovama i organizacijama“ te „naviku na pokoravanje stanovitom poretku“ ( Klaić :Riječnik stranih riječi, MH, 1980. ) Iz ove je definicije jasno da je takvo shvaćanje discipline preusko i nikako ne može iscrpiti sva značenja „discipline“ u radu s djecom, prije svega zato jer se radi o odgojnom procesu s ciljevima pounutrenja određenih pozitivnih humanih vrijednosti. Za postizanje discipline normiranje i „kontrola“ ponašanja , posebice u demokratskim društvima, mora nadovezati na motivaciju, suradnju, podršku i sprečavanje.
Često se razgovori na našim Razrednim/ Učiteljskim vijećima svode na rasprave i nesuglasice o ocjenama za ponašanje i određivanja kaznenih mjera, pa se oko jednog ili dva ukora razvije žučna rasprava koja zna ozbiljno poremetiti odnose u kolektivu. Pri tom dolazi do izražaja sukob između više autoriteta u školi, ponajviše zbog nejasne i nedosljedne regulative u pravilnicima. Oni pokazuju s jedne strane moć norme, a s druge omogućuje subjektivne procjene i djelovanja. Svi smo bili svjedoci da se ne kažnjava neki očiti prijestup ( npr. unošenje pića u školu) a kažnjava dječje nestašluke, osobito one na račun osobina učitelja/ie.
Ovim člankom se ne ulazi u rad u razredu, nego u ono što opterećuje našu svakodnevnu praksu: primjene raznih razrednih popisa poželjnog ponašanja, pravilnika, dogovora, pravila, kućnih redova pa do Statuta škole koji sadrži Pravilnik o pedagoškim mjerama. Najčešće se u njima propisuju standardi ponašanja, obveza i zabrana za učenike, te povezuje s odgovarajućim disciplinskim mjerama. Ta korelacija između prekršaja i poduzete pedagoške mjere je izrazito složena operacija procjenjivanja učeničkog ponašanja u okvirima predviđene mjere, te katkad ne postoji sigurnost jeli učenik zavređuje ukor ili opomenu,ili ništa. Zatim, imamo u pravilnicima često previše formalizma, previše normi, previše riječi. Recimo u Pravilniku o kućnom redu ne mogu biti upisani odgojni ciljevi: suradnja, pristojnost, poštenje itd. kao stavka za kućni red.
Formalizam naših dokumenata za reguliranje ponašanja se može vidjeti iz nekih primjera:
1. Uputa za ocjenu iz vladanja LOŠE sadrži stavku : ne poštuje Kućni red. Dosljedna primjena ovog stavka, ustvari floskule, dovela bi do poplave lošeg vladanja.
2. Učenik se, i nakon što se ispričao profesorici, kažnjava opomenom razrednika. Što smo ga naučili time? Da naša riječ mora biti posljednja ili što? I uostalom, zašto nije osobna isprika uvrštena u disciplinske mjere, još pojačana i sudjelovanjem roditelja.
3. U jednom Pravilniku o pedagoškim mjerama stoji da učenik ne smije iskazivati netoleranciju prema različitostima, premda nije navedeno kojima. Pitanje je zašto pojam „netolerancije“ nije jasno definiran, jeli se htjelo samo udovoljiti formi a da se ne navedu precizno različitosti, od fizičke debljine do druge nacionalnosti. U kućnim redovima i sličnim uputnicima, treba ciljeve OPERACIONALIZIRATI.
U pravilnicima i kućnim redovima nedostaje pravničke preciznosti, pa je primjena pravilnika komplicirana i voluntaristička. Posebice je to čudno jer se donošenje pedagoških mjera tretira kao upravno-pravni postupak, kao odraz birokratizacije društva i nedovoljnog shvaćanja širine odgojnih procesa. Očito, sada od šume ne vidimo drveće.
Iz Prijedloga kurikularne reforme dobili smo nove priloge promišljanju kako unaprijediti disciplinu. Potrebno je iz korijena promijeniti našu ljestvicu ocjenjivanja vladanja i naročito „papirologiju“, a učiteljima i stručnjacima u školi dati priliku da sudjeluju u kreiranju atmosfere i pedagoške kulture u školama. Nitko osim njih ne pozna detaljnije niti teoriju niti praksu ponašanja učenika i vođenja prema boljoj osobi.
(Školske novine)