piše: Filip Ćorlukić…Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
Kiše, insekti, zmije
Monsunske su kiše bile sve češće i dugotrajnije. Jednom tijekom deset dana uopće nismo išli na radilište. Svi su se snalazili kako su znali, a ja sam uglavnom čitao i pisao. Monsunske su kiše ne samo dugotrajne, nego i obilne, izgleda da se kiša ne spušta u kapljicama, nego u mlazovima. Tamni oblaci su vrlo nisko, munje se iz njih ne udaraju u “cik-cak” liniji, nego kao ravni debeli sjajni kolci koji se uz zaglušnu tutnjavu zabijaju u zemlju.
Osim malo bregovitih područja, Bangladeš je velika ravna, pjeskovita zajednička delta velikih rijeka Gangesa i Brahmaputre, a osim dvadesetak centimetara uzdignutih područja naselja, u vrijeme monsunskih kiša sve je pod vodom, pa brojne zmije izlaze na nepoplavljeno kopno. Da bismo ih potjerali, kad smo noću odlazili u neku drugu zgradu, uvijek smo štapom lupkali po zemlji. Jednu sam čak našao pred vratima moga stana na prvom katu. Mnoge od njih su neotrovne, ali je jednog sunčanog dana na naš bazen došla kobra.
U blizini našeg naselja se u jednom gaju palma nalazilo tridesetak orlova zmijara. Često smo ih viđali kako u kandžama nose zmiju, pa smo pazili da nam slučajno ne padne na glavu.
Zmije nam zapravo nisu predstavljale neki poseban problem, ali zato jesu insekti, a bilo ih je najrazličitijih vrsta; od vrlo sitnih mravi, koji su se uvlačili čak i u originalna pakiranja danskih slatkiša, do insekata po izgledu kao naši žohari, ali znatno krupnijih i maslinasto zelene boje. Kad sam mojima pisao o tim “žoharima” nisu mi vjerovali da su toliko veliki, pa sam jednog fotografirao pored kutije žigica. Njegovo je tijelo bilo veće!
Čudni su to insekti: plivaju, rone i lete zrakom. Industrijski pogoni nisu bili u zatvorenim zgradama, pa smo noću šljemove nosili samo zbog tih insekata koji su leteći u blizini svjetla često nam udarali u glavu. Usputno rečeno, nisu oni samo bangladeška posebnost. Kad sam na povratku večerao na delhijskom ih je aerodromu, ogroman broj letio prostorijom.
Na svim prozorima naših stanova bile su postavljene mreže protiv komaraca, iznad kreveta sam imao svojevrstan baldahin od mrežastog platna, a krevetske noge se bile u konzervama punim vode. Pa ipak su nekako dolazili. Jedne noći sam se probudio, jer sam osjetio da mi nešto gricka prst na ruci. Brzo sam shvatio da sam ruku ispod mreže ispružio na noćni ormarić. Onako bunovan pomislio sam na zmiju, pa da bih vidio što je to drugom sam rukom prekidačem iznad glave upalio svjetlo. Bio je to samo onaj veliki “žohar”. Kako je ušao, nemam pojma.
Boginje
Povremeno su do nas stizale stare evropske i američke novine. Jednog dana je u novinama pisao da su velike boginje konačno iskorijenjene, pa da se obustavlja obvezno cijepljenje djece. Stjecajem okolnosti upravo dan prije je u našem neposrednom susjedstvu od velikih boginja umro jedan čovjek. Već nakon par dana u naselju se pojavila amerčka ekipa i sve su nas cijepili.
U kolovozu se u Bangladešu dogodio državni udar. Predsjednik Mudžibur Rahman je ubijen, vojska je preuzela vlast i uvela izvanredne mjere. Nama je rečeno da normalno nastavimo s radom, te da oni privremeno preuzimaju dostavljati nam hranu koja nam je potrebna.
Na radilištu je odmah obrazovan svojevrstan krizni štab. Indijska je granica udaljena svega sedamnaestak km, pa su raspoređena sva vozila, uključivši i bagere za eventualni prijevoz. Nije bilo moguće uspostaviti telefonsku vezu s ambasadama. Ne znam kako su u tomu uspjeli, ali meni su osigurali mjesto u zrakoplovu od Silheta u Dhaku da bih se u našoj ambasadi dogovorio što s našim ljudima.
Naime, osim nas petnaestorice bilo je još nekoliko uposlenika s jugoslavenskim putovnicama. Biker me je zamolio da odmah obavijestim njemačku ambasadu, da su svi dobro, kao i da je plan evakuacije pripremljen, te da ih zamolim da oni obavijeste ostale.
Dhaka
U Ambasadi me je primio prvi sekretar Dzon Siništaj. Bio je iznenađen mojim dolaskom i bilo mu je drago da mi nismo imali ozbiljnijih problema. Oni su znali za nas, jer sam ih ja nakon našeg dolaska u Bangladeš o tomu izvijestio, poslao im naša imena i brojeve putovnica. Ukratko sam mu prikazao situaciju i rekao zašto sam došao. On je odmah nazvao njemačku ambasadu i predao im moju poruku, a zatim me odveo ambasadoru, koji se zvao Kostić.
Moj ga je dolazak obradovao, a raspitivao se o svemu. Prvo sam mu morao objasniti što zapravo radimo u Bangladešu, kao i uvjete posla i života. Kad je čuo koliko primamo taka za dnevnu potrošnju, na besplatan smještaj i dobro uređene stanove, a posebno na naše pravo uvoza robe oslobođenog carine i svih taksa, ozbiljno se naljutio što naši ne znaju osigurati takve ugovore. Rekao je da već dulje vrijeme u Bangladešu INA obavlja istraživanja, ali da su oni prema nama prava sirotinja.
Bio je iskreno ljut kad sam mu ispričao o kolonijalnom odnosu prema domaćinima, pa da čak ni njihov tehnički direktor inženjer Fazlur Rahman ne može doći u naš klub.
Ručak i obilazak grada
Ručao sam s njime, a sve je bilo na najvišoj razni. Konobar je bio odjeven posebno svečano. Zatim smo velikim mercedesom Ambasade krenuli u obilazak Dhake, a ambasador mi je prije svega želio pokazati jahtu koju je Tuto poklonio Predsjedniku. Bio je vidno razočaran kad je vidio da jahta više nije tamo gdje ju je on predao. “Već su je ukrali” – samo je uzdahnuo i krenuli smo dalje, a posebno u stari dio Dhake s više građevina iz kolonijalnog doba. Bio je to vrlo zanimljiv izlet u razgledanju grada.
Dzon nas je cijelo vrijeme pratio u drugim kolima, Mercedes je imao klimatizaciju, a kad smo na povratku stigli pred Ambasadu, jadni Dzon je izašao iz svoga automobila s košuljom potpuno mokrom od znoja. Njegova kola nisu imala klimatizaciju.
Kostić je bio vrlo znatiželjan i raspoložen za razgovore. Rekao mi je da mu je drago što sa mnom može razgovarati o različitim temama. Pričao mi je o različitim diplomatskim igrama. Rekao je da ima izvrsnog šifranta, kojega su mu Rusi htjeli uzeti. Bila je nekakva petljanija sa šiframa. Govorili smo i o problemima u jugoslavenskoj politici. Rekao sam mu da su mnogi uklonjeni s političke scene, ali da se znade zašto, međutim da ne razumijem zašto je morao otići Kosta Popović.
Na to mi je on rekao da Kosta ima najbolju partijsku biografiju, bolju od Titove, ali da je imao jednu veliku manu. Svi u CK, koji su nešto predlagali pozivali su se na Tita, ili na ranije odluke, samo je drug Kosta uvijek govorio u svoje ime ne pozivajući se na nikoga. “E tako to kod nas ne može ići” – zaključio je ambasador.
Dugo smo razgovarali, pozvao je tajnika da nas fotografira i dogovoreno je da prenoćim u tajnikovom stanu. Ne sjećam se stana, ali se sjećam dvorišta uz tu prizemnu zgradu, okrenutog prema oko pet metara udaljenoj cesti, prema kojoj je bila postavljena visoka mrežasta ograda, potpuno obrasla lozama rascvalo prekrasnog mirišljivog cvijeća, tvoreći pravi cvjetni zid. Mrežasta konstrukcija bambusovih stabljika bila je visoka oko tri metra i vodoravnim dijelom je natkrivala cio prostor oslanjajući se na zid zgrade.
Sjedio sam za stolom ispletenim od bambusovih stabljika. Kad je Dzon donio tursku kavu u srebrom ukrašenoj bakrenoj džezvi i pravim findažanima, ja sam mu u šali rekao da kad bi još bilo ratluka, sve bi bilo i više nego savršeno, on je veselo odgovorio da ima, otišao u kuću i donio neotvoreno pakiranje rahatlokuma.
Ne znam čim je on zaslužio posao u diplomaciji. U zapadnim zemljama gdje pored ostalog ima i puno naših ljudi posao može biti i zahtjevan, dok u ovim udaljenim i manje važnim zemljama, osim ljepota i privilegija, teško je naći i nekakve obveze. Ne radi se samo o diplomatskom osoblju.
Nakon što smo popili kavu i doručkovali Dzon je otišao naći se s jednom našim predstavnikom UN i osigurati mi mjesto u zrakoplovu za Silhet, a ja sam ostao razgovarati s domarom. Ranije sam upoznao domare jugoslavenskih ambasada u Helsinkiju i Addis Abebi. Kao i ovaj u Dhaki i oni su bili bosanski partizani, s po četiri razreda osnovne škole, a imaju mnogo veće plaće i žive mnogostruko bolje od onih s istim stupnjem obrazovanja u Jugoslaviji.
Ne samo to. Ovaj u Dhaki mi je pokazao ogromni zlatni prsten na prstu, rekavši mi je da se zlatni nakit za dolare dobije vrlo jeftino, nema žiga o čistoći zlata, ali je “sigurnije od švajcarskog, jer ovdje za falsifikate sijeku ruku “ – kako mi reče.