ZADAR – I. DIO
tekst i foto: Marijana Šundov
Ljudsko sjećanje je doista čudesna stvar. Nismo tu gdje jesmo nego negdje daleko. Dovoljna je glazba, neka slika ili miris i prebacimo se, kao vremeplovom, u drugi prostor i drugo vrijeme. I tako, iako fizički sami, ponovo smo s dragim ljudima. Tako je mene televizijska vijest sjetila nedavnog posjeta Zadru i dala mi temu „razglednica“.
Kao i svugdje gdje su povoljni uvjeti života, a zadarsko područje, gotovo u centru istočne obale Jadranskog mora i zaštićeno otocima, to itekako jeste – niču ljudska naselja.
Prije ilirskih plemena, prema povjesničarima, živio je na tim predivnim, sunčanim prostorima, nama nepoznati „mediteranski“ narod, čijem jeziku, i more i naselje duguju ime. More je naravno Jadransko. Naselje koje se zvalo Jader, Jadra ili Jadera postade današnji Zadar. Grčki pisac Skilaks Skarianderis spominje Jadar i njegove stanovnike Jadasine.
Šetnja s pogledom na kamene ostatke nekadašnjeg Jadera sjetila me velike, rimske civilizacije čiji su tragovi i danas vidljivi u trgovima gradova i mreži gradskih ulica, diljem Europe a i šire, gdje god je rimska noga odnosno čizma stupila. Koloniju rimskih građana – Colonia Julia Jader osnovao je 48. pr. Kr. najvjerojatnije veliki vojskovođa i rimski konzul Julije Cezar.
Rimski Jader nastao na mjestu nekadašnjeg naselja imao je pet uzdužnih i veći broj poprečnih ulica. Imao je glavni trg – uobičajeni forum te nešto povišeni kapitolij sa hramom. Na prostoru prema moru izgrađen je gospodarski trg – emporij.
Pojedini povjesničari znaju napisati kako je jedno od najvećih dostignuća rimske civilizacije – vodovod. I rimski Jader je imao javni vodovod, koji je dovodio vodu iz 40-ak km udaljene Vrane te sustav kanalizacije i terme.
Prošetala sam Zadrom. Razgledajući ostatke rimskog Jadera – kamene ploče, ostatke zida, stupova, ulomke zapisa u kamenu te bijele, uglačane patinom stoljeća kamene ploče, mislila sam upravo o povijesti…I ne samo o ljudskoj povijesti onoj za koju je Ciceron kazao kako je „ Historia est magistra vitae“. U stvari izvlači se ta sentenca velikog govornika i branitelja Rimske Republike iz šireg govora, jer sam Ciceron je iskazao svoje poštovanje prema povijesti rečenicom: „Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine.“
Dakle, razmišljah ne samo o povijesti i Rimljanima nego općenito prošlosti i načinima na koje nas ona veže i određuje, spaja ili razdvaja od drugih ljudi. Za materijalno je nekako logično da se nastavlja na onom već postojećem. Gledajući doslovno slojeve ovog i drugih drevnih gradova jednog na drugi vidljiva je ta logika čovjeka da se iskoristi ono što se da iskoristiti.
Primjer toga je i veličanstvena, bijela građevina ispred mene izgrađena upravo na ostacima rimskog foruma. Predaja kaže kako ju je u 9.stoljeću dao izgraditi sveti Donat. Kružna je to ljepotica stara 1200 godina i biser predromaničke gradnje. Veći dio arhitektonskog ukrasa, kao i monolitni stupovi u crkvi su s porušenog rimskog foruma. U vodiču piše: “Kada su zbog istraživanja ogoljeni temelji zgrade, ukazao se cijeli niz rimskih stupova na kojima počiva zgrada crkve izgrađena izravno na ostacima foruma.”
Crkva je izvan sakralne funkcije od 18. stoljeća. Zbog izvanrednih akustičkih karakteristika u njoj se održavaju brojne glazbene priredbe, a tijekom ljetnih mjeseci međunarodni festival “Glazbene večeri u sv. Donatu”.
U mračnim vremenima – ne samo rata nego sukoba civilizacija, nije se iskorištavalo postojeće nego se pokušavalo zatrti i samo sjećanje na ljude koji su tu prije živjeli. Još od biblijskih vremena spominje se „herem“ – ukleti grad predan na uništenje sa svim što je u njemu. Povijest je zabilježila rimsko uništavanje Kartage. Rimljani uništavaju Kartagu čak je navodno i zemlja zaorana sa solju kako tu nikada ništa ne bi više raslo.
Međutim na ovim našim prostorima zbio se pravi paradoks povijesti. Zadar preživljava početkom 13.stoljeća (1202.godine) stravično razaranje i to kao kršćanski grad od ruku boraca za kršćanstvo – križara. Većinom francuski vitezovi – križari su dugovali novac Veneciji za prijevoz, a Venecija je obećala da će njihov dug biti podmiren ako osvoje Zadar. Venecija je godinama pokušavala osvojiti Zadar, a križarski pohod za koji su trebali osigurati prijevoz i zaraditi 85 tisuća srebnih maraka im je itekako dobro došao. Zatražili su od križara da za njih osvoje Zadar pa će dug biti podmiren. Došlo je do nesuglasica oko ovog osvajanja među križarima, neki su odustali i vratili se kućama, ali na kraju je većina pristala.
Istina je i kako je Papa Inocent III. ekskomunicirao vojsku koja je napala i razorila Zadar.
Povjesničar Geoffroie de Villehardouin, koji je bio jedan od vođa križara kada su doplovili pred zidine Zadra, zapisao je pored ostalog, kako je grad „zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad „.
Zadrani su na gradske zidine izvjesili križeve i svete slike kako bi pokazali da se radi o kršćanskom gradu – međutim uzalud. Po osvajanju grada počela su ubojstva i pljačka. Mletački dužd Enrico Dandolo je poslije, a prije napuštanja Zadra, dao srušiti zidine uz more i pojačao one prema kopnu, kako bi ga lakše branio u slučaju borbe s hrvatsko-ugarskom vojskom.
Prošle godine je Frane Herenda, zadarski pisac predstavio svoj povijesni roman „1202.“. Tema romana je naravno Zadar i događaji iz burne 1202.godine.
Povijest svjedoči dalje kako je u Zadranima proradio onaj čuveni dalmatinski dišpet pa su brzo obnovili svoj grad, a oštećenu katedralu svete Stošije obnovili i produžili za 14 metara. Povijest je doista učiteljica života. Ne predati se i nastaviti dalje.
Laganim korakom s mislima na burnu povijest Zadra dolazim do mora i hodam zagledana u zalazak sunca. Velika narančasta sunčeva lopta obojila je cijeli obzor i samo more toplim, crvenim i zlatnim bojama.
Zadarski zalazak sunca je čuveni Alfred Hitchcock proglasio „najljepšim na svijetu“.
Za najljepši ne znam, ali da je poseban i veličanstven to se doista slažem s poznatim redateljem.
Posebno kada ga gledate uz zvuke Morskih orgulja o čemu više u idućoj razglednici…