MOJE RAZGLEDNICE: DRNIŠ
tekst i foto: Marijana Šundov
Spuštam se niz kamene stepenice dok zimsko podnevno sunce baca sjene na ulice i trgove grada, a nebo je intezivno plavo i sve druge boje su čiste jer bura, taj moćni vjetar, koju u Dalmaciji zovu odnosno tepaju joj kao „čistoj ženi“ je doista učinila zrak čistim i britkim, a boje intezivnim.
Na dnu kamenog stubišta je gradski perivoj, koji odmah na početku krasi „Vrelo života“ posebna fontana, koja je od predvorja bečke palače u samom centru austrijske prijestolnice stigla do perivoja grada Drniša.
Godine 1908. na izložbi bečke Secesije ovo djelo tada mladog umjetnika na samom početku dvadesetih godina života Ivana Meštrovića, privuklo je veliku pozornost. Mladi umjetnik je djelo napravio, kako su to inače činili i čine umjetnici, koji preživljavaju od svoje umjetnosti, po narudžbi industrijalca Karla Wittgensteina za predvorje njegove palače. Sam Karl Wittgenstein je bio mecena odnosno kako bismo to danas nazvali sponzor mnogih umjetnika, a među njima i mladog Ivana Meštrovića.
Međutim dva svjetska rata dovela su do propasti ove bogate obitelji, te je čuvši da nasljednici rasprodaju imovinu Meštrović 1955. godine od njih otkupio svoje djelo za dvije tisuće američkih dolara. Drniška općina je potom uz posredovanje njegovog prijatelja Drnišanina Nikole Adžije o kojem će još biti riječi u ovom tekstu, otkupila djelo od umjetnika plaćajući u ratama do iznosa kojega je umjetnik platio. Sam Meštrović je otkupio svoje djelu sa željom da krasi njegovu rodnu Općinu Drniš te joj je omogućio otplatu u ratama.
I druga djela velikog umjetnika krase ovaj ljupki gradić. Tu su Orači, Majka s djetetom, Sveti Roko i Gospa Petropoljska. Pored toga u Gradskom muzeju Drniša čuva se 50-tak Meštrovićevih radova, koje je Meštrović poklonio Drnišu. Poklonio je Meštrović i druga djela domovini. Među njima drveni reljef na temu Kristova života koji je darovao kapeli Sv. Križa u Kašteletu u Splitu, te imovinu u Splitu, Crkvine, obiteljsku grobnicu, 400 djela – skulptura i crteža ostavio je hrvatskom narodu.
Priča o Ivanu Meštroviću je gotovo arhetip života umjetnika, mladog siromašnog čovjeka koji se izdvaja iz sredine po svom daru. Mladi Meštrović ima umjetnički dar: vještinu za stvoriti, srce za osjetiti i oči za vidjeti ljude i prirodu. Međutim nema sredstva i nema potrebite naobrazbe. I obično treba samo jedna dobronamjerna osoba iz okoline darovitog čovjeka da vidi taj dar, pruži ruku i pogurne umjetnika u svijet. Za mladog Meštrovića to je bio načelnik tadašnje drniške općine ( kraj 19. stoljeća) Nikola Adžija. Inače Adžija je bio dugogodišnji načelnik drniške općine i sam po sebi osebujna kulturna i politička ličnost vremena, sudjelovao je u društvenom životu općine, a i šire te je tako pomogao pri osnivanju Hrvatskog sokola i Hrvatskog radničkog društva. Svoju je kuću kao i djela koja mu je poklonio Meštrović ostavio Drnišu. U njegovoj kući sada je Muzej grada Drniša. Uglavnom, Adžija je pomogao da mladić ode u Split u klesarsku radionicu na naukovanje. I tako je počelo.
Ivan Meštrović u svom burnom životu obilježenog uspjesima, ljubavima ali i tragedijama, živeći u burnim vremenima prijelaza stoljeća, ratova i raspada carstava dospio je čak do Sjedinjenih Američkih Država čije je državljanstvo i dobio. Jedan je od velikih hrvatskih, ali i svjetskih umjetnika, stvarao je u kamenu, drvetu, mramoru, bronci, gipsu, a djela mu krase europske i američke gradove.
„Treba biti zaljubljen u vječnost, da djelo bude bar sjena njezina. Besmrtnost je u nama zatvorena kao u tamnici, treba da je pustimo na svjetlost – u harmoniju s onim što je besmrtno oko nas i iznad nas. To je inspiracija, muza i otkrivenje.“ – rekao je jednom prilikom ovaj veliki umjetnik govoreći o svojoj umjetnosti.
Nakon razgledanja Meštrovićevih djela po Drnišu za nalazak kojih nije trebalo puno vremena jer ovaj ljupki gradić čije uže područje naseljava oko 3 tisuće stanovnika, a nije ni prostorno veliki, popeli smo se na uzvisinu koja dominira krajem. Tu se nalaze ostaci srednjovjekovne utvrde Gradina, na uzvisini s koje se mogao dobro kontrolirati prostor i koja se nalazi nad kanjonom rijeke Čikole. Sama utvrda Gradina je bila dio lanca srednjovjekovnih utvrđenja, koja su pripadala velikaškim obiteljima Nelipić i Šubić, a izgrađene su s ciljem obrane od nadiruće osmanlijske sile. Turci ipak zauzimaju ovaj kraj te i sami nadograđuju utvrdu, podižu obrambenu kulu i dodaju neke zidine. S dolaskom Mletačke Republike koja zauzima ove krajeve krajem 17. stoljeća slično kao i sa drugim graničnim utvrdama za koje nisu bili sigurni da ih mogu i zadržati, Mlečani naređuju njezino rušenje. Međutim vremena su nemirna Osmanlije se ne daju, organiziraju upade i provale pa se i utvrda ponovno obavlja. Dodirujem kamen zimsko je doba, a ipak je topao od sunca. Ostaci kule strše prema nebu poput nekog zuba. Okolo mir, zelenilo oskudne trave, plavetnilo neba i pogled na Drniš.
Osmansko Carstvo vlada ovim prostorom nekih 160 godina. Dokumenti iz ovog vremena svjedoče o Drnišu kao mjestu s pet džamija i „sahat kulom“. Naravno kada Venecija preuzima teritorij većina ovih građevina biva uništena. Iznad ostataka džamija niču crkve. Tako su i Osmanlije radili, crkve su pretvarali u džamije. Svjetski poznat primjer je pretvaranje veličanstvene crkve Aja Sofija u džamiju, u Istanbulu. Još su Rimljani skovali sintagmu “Cuius regio, eius religio“ u slobodnom prijevodu čija je zemlja njegova je vjera.
Tako je drniška crkva sv. Ante izgrađena na ostacima džamije, čuvajući originalnu arhitekturu interijera i eksterijera čak sa dijelom izvornih ornamenata.
Drniš kao posebni raritet ima izvorni minaret džamije iz 16. stoljeća. Vodič navodi kako je upravo ovaj minaret najzapadnije izgrađen minaret Otomanskog carstva. Jedini je očuvan u Dalmaciji, a i jedini je u Hrvatskoj iz ovog razdoblja.
Ime Drniša pojavljuje se prvi put u 15. stoljeću u zapisu jednog šibenskog notara, koji bilježi prodaju jednog vrta. Naravno samo područje je bilo naseljeno i puno prije. U Šibenskom statutu u 14. stoljeću spominje se za ovaj prostor gospodarska djelatnost proizvodnje pršuta (onog posebnog sada već i europski zaštićenog drniškog pršuta). Pršut je poseban i radi one već spomenute „čiste žene“ – oštre bure na kojoj se suši. Može se kušati zajedno sa još jednim tradicionalnim proizvodom ovčjim sirom „iz mišine“, kruhom ispod peke te domaćim vinima debit, maraština, lasina, plavina u lokalnim restoranima ili seoskim domaćinstvima koja su se okrenula turizmu.
Sam kraj prirode gotovo netaknute i dirljive ljepote s kanjonima, rijekama, šumom, kamenom… nudi vrhunsku zabavu zaljubljenicima u aktivni odmor. Tako se turisti željni adrenalina mogu okušati u slobodnom penjanju po stijenama iznad rijeke Čikole, vozeći brdske bicikle stazama do samih vrhova posebno u proljeće predivne planine Promine. Biciklističke staze su uređene na makadamskim rutama s dosta veličanstvenih vidikovaca. Turistička ponuda je obogaćena i sustavom e-bike tj. javnim biciklima od kojih su neka i brdska upravo za ljubitelje izazovnih staza i aktivnog odmora. Tu su i uređene pješačke staze i šetnice kroz prirodu.
Ja ipak, kao zaljubljenica u povijest, umjetnost, uvijek u potrazi za duhovnim i kod sebe i oko sebe završavam posjet ovom kraju ispred predivne kamene crkvice svetog Roka, sveca zaštitnika Drniša. Crkvica se nalazi na uzvisini, a izgrađena je 1731. u teško vrijeme bolesti i smrti, kada je kuga desetkovala lokalno stanovništvo.
U uvjetima sadašnje epidemije COVID-a kada unatoč modernoj medicini svjedočimo o svakodnevnom umiranju ljudi oko nas možemo zamisliti patnju tadašnjeg čovjeka. Nada je bio sveti Roko svetac koji je i sam dva puta bio obolio od kuge i ozdravljao bolesnike od kuge. Vjernici su dali priloge, a kao posebne dobročiniteljice spominju se dvije ugledne gospođe Franjica Theodosio i Anđela Gili, i tako darovima, molitvama i ljubavlju kako pored ostalog piše i na latinskom natpisu na pročelju „GRAĐEVINA SAGRAĐENA LJUBAVLJU VJERNIKA“ nikla je kamena crkvica posvećena svetom Roku, zaštitniku od kuge.
Svake godine 16. kolovoza Grad Drniš bi u vremenu prije pandemije COVID-a slavio blagdan sv. Roka i Dan grada, a brojni posjetitelji mogli su sudjelovati u misi, tradicionalnoj procesiji ulicama grada, kao i u velikoj završnoj fešti s koncertom nekog od popularnih glazbenika, koja bi trajala do duboko u noć.
Ovaj tekst o Drnišu završavam rečenicom svetog Roka: „Ljubav je potrebita za svaku dob i za svaku okolnost!“