piše: Igor Matijašić
U Samoboru, kao i u brojnim gradovima diljem naše zemlje, traje karnevalska euforija. Maske vikendom preplavljuju grad, zabavlja se i staro i mlado, a obrtnici zadovoljno trljaju ruke. Čeka se utorak kad će se, već po dobro uhodanom receptu, Princ Fašnik okriviti za sve ono što nije bilo dobro i javno spaliti na Trgu. Uslijedit će razdoblje korizme…
A u višednevnom dolazećem periodu ponovno ćemo se nadmetati čega ćemo se odreći i hvaliti se time pred prijateljima. Najuporniji će izdržati do Uskrsa bez slatkiša, cigareta, pića… no, mnogi će već i prije popustiti.
Dok traju fašničke ludorije, dok se raznorazne maskirane povorke sjajno zabavljaju, ne može se ne primijetiti koliko sama maska zapravo predstavlja bijeg i svojevrsni štit od problema! Jer sve ono čega se ustručavamo reći odjednom izbija na vidjelo, a svi oni nagomilani pritisci najednom buknu i izbijaju poput vulkana zaogrnuti velom vedrih nota.
Ismijavaju se političari, ruga se tajkunima, na red dolazi trenutna društvena situacija, šalimo se na vlastiti račun …
Ostaje samo pitanje zašto se to ne radi i dok ne traje karneval? Zašto je danas u Hrvatskoj prisutan strah od bilo kakvog javnog izričaja?
Odgovor je jasan – ljudi su se jednostavno okrenuli sebi! Mnogobrojni jedva krpaju kraj s krajem, stegnuti okovima kredita i minusa čak i za sljedeću generaciju, a svjesni su svaki javni istup i nezadovoljstvo može značiti i trenutačan odlazak na burzu.
Nažalost, danas je u Hrvatskoj mnogim poslodavcima (koji to i nisu) gotovo omogućen „lov u mutnom“. Radnici se prijavljuju na minimalne plaće s jasnom porukom – ako nećeš ti, ima onih koji hoće! Val nezaposlenih spreman je prihvatiti bilo kakvu šansu…
Jedini koji donekle reagiraju na situaciju i svakidašnju hrvatsku jadikovku su mediji, no mnoge šokantne priče su zapravo poput samih novina, tek za jedan dan. Nakon nekoliko tjedana i mjeseci pompozni naslovi postaju prošlost, ljudima se „zamažu oči“ naizgled bitnim stvarima koje to i nisu, a samo pažljivi slušatelji i čitatelji u nekom malenom kutku novina doznaju kako je npr. poznati okrivljenik oslobođen svih optužbi.
Ne čudi stoga što pojedinci odustaju od borbe protiv sustava, dižu ruke i bježe izvan zemlje ili postupaju po onoj čuvenoj „ne bi se štel mešati“. Ili još jednostavnije – pričekaju veljaču, stave masku i onda „istresu dušu“.
I dok neprestano uspoređujemo kako je bilo nekad, prebiremo po dobrim i lošim stvarima ovog ili onog sistema, postavlja se pitanje:- Živimo li doista u demokratskom društvu sa svim njegovim načelima? Možemo li i smijemo u svakoj situaciji izreći svoje mišljenje bez ikakve bojazni?
Ne treba zaboraviti, nekada se i za pjevanje određene pjesme dospijevalo u zatvor, a danas je vrlo tanka granica između jasne i otvorene uvrede te obične rečenice koja će nekome nanijeti teške duševne boli. U svakom slučaju, odvjetnici su spremni…
Jer upravo takve situacije potencijalno kod nekih bude primisli o brzoj i lakoj zaradi, a onda nema kočnica.
Novac je oduvijek za mnoge bio najbolji melem. A novaca danas trošimo više no što zarađujemo, radujemo se kad nam banke srdačno nude veće minuse (ne)svjesni činjenice da padamo u još veći glib dužničkog ropstva. Iako svi to znamo, ništa ne poduzimamo da to i spriječimo.
No, dok god se ne omogući slavonskom seljaku da koristi plodove svoga rada na poljima, dok god budemo uvozili sve i svašta i istodobno puštali naše da propada, dok god budemo gradili ceste i „bojali ih najskupljim bojama“, dok god budemo sankcionirali stare ljude pri prelasku cestu, a žmirili pri velikim prekršajima, dok god… (dodajte svakodnevnu situaciju po svojoj volji), jednostavno neće biti dobro.
Iako sve više ljudi svakodnevno kupuje kartu za inozemstvo u jednom smjeru, iako se sve manje djece rađa i upisuje u naše škole, ipak treba reći – još nas ima, još Hrvata! Samo treba konačno doći vrijeme da progovorimo bez straha od posljedica, počinjemo cijeniti svoje sposobnosti i okrenemo se svojim znanjima i talentima koje posjedujemo u ogromnim količinama. Jer ovako više ne ide! Mora se nešto promijeniti…
A do tada, masku na lice i lagani priključak nekoj fašničkoj povorci…
Igore ovaj članak je jako lijepo napisan..Istina je kada bi bilo za sve više posla,manje bi se narod bavio sa politikom i političarima.Ali mi se sve više čini, da neće biti ništa od promjena.Jervremena se mijenjaju.Danas hrvatskog seljaka osim uvoza muče i druge prirodne katastrofe,kao što je suša i razne poplave,kupovanje sve modernijih strojeva.Danas se u Slavoniji zaljeva tamo gdi se prije nikada nije zaljevalo,slične se događaju i poplave..Čovjek bi rekao sve se je okrenulo protiv seljaka.No žalosno je što i politički sustav nije bolji.