piše: Igor Matijašić
Ovoga vikenda Osijek je bio domaćin teniskog spektakla, Davis Cup susreta između Hrvatske i Španjolske.
Nakon što smo u Zagrebu ispustili ponovno osvajanje tog znamenitog pokala (Argentinci na čelu s magičnim Del Potrom su bili bolji), Slavonci su se nadali da će svojom podrškom pomoći našim reprezentativcima u novom pohodu ka vrhu.
Sve je bilo spremno za spektakl, marljivi Osječani svojski su se potrudili još jednom napraviti baš sve da pokažu da zaslužuju puno više osim organizacije „sportskih mrvica“ koje godinama dobivaju.
A onda su teniski majstori, jedan za drugim, odlučili okrenuti leđa baš tim vjernim Slavoncima. Redom su otkazivali svoj nastup svi naši najbolji tenisači i pritom je sasvim nevažno je li u pitanju umor, ozljeda ili nešto treće. Nijedan od „pokera asova“ nije došao u Osijek. Ni Čilić, ni Ćorić, ni Dodig, ni Karlović. Pritom nije naodmet spomenuti činjenicu da su neki od njih već početkom novog tjedna započeli sa svojim nastupima na turnirima diljem svijeta. Pametnome dosta…
Zato su stvari u svoje ruke uzeli široj sportskoj javnosti nepoznati mladići i do zadnjeg dana držali moćnu Španjolsku na konopcima. Pripomogli su i fantastični navijači koji su zdušno bodrili tenisače izbornika Željka Krajana. Svima usprkos, Osijek je poslao fantastičnu sliku u svijet.
Inati se, Slavonijo…
Završilo je očekivano, Španjolska je ipak jači protivnik mada u sportu nerijetko David zna iznenaditi Golijata. Ponekad važan kotačić u pobjedi jest i sreća. No, sreću treba izazvati i zaslužiti…
Ovakvim pristupom odigravanju teniskog susreta, definitivno je nismo zaslužili.
I silno me zanima, mada ovakva pitanja spadaju u domenu hipotetskih, što bi bilo da je Hrvatska kojim slučajem prošla dalje. U sljedećem kolu čeka Srbija, protivnik koji uz sportske motive donosi i još čitav niz onih drugih. Bi li ti isti Osječani koji su se pokazali kao sjajni domaćini, ponovno dobili domaćinstvo? Bi li igrali oni koji su taj meč izborili ili oni koji su ga, iz sebi svojstvenih razloga, odlučili preskočiti?
Pitanja je pregršt, pravih odgovora nema…
Gotovo da je nekima laknulo što nismo pobijedili!
Ostaje samo neosporna istina da se u hrvatskom sportu izgubio kult reprezentacije. I to nije slučaj samo u tenisu!
Ono u što su se tijekom rata i nekoliko godina poslije kleli mnogi, najednom je postalo opterećenje. Mnogi reprezentativci već unaprijed kalkuriraju i „slažu“ reprezentativne obveze zajedno s onim klupskim, a nerijetko pritom baš klupska majica dobiva prednost.
Reprezentacije gostuju u egzotičnim zemljama s egzotičnim sastavima ne mareći za ugled, već se isključivo gleda financijska korist. A na kraju se podvlači crta i dolazi do spoznaje da svaki malo bolji sportaš može bez problema doći do reprezentativnog dresa. Koji bi, baš kao što neki ponosno ističu, trebao biti svetinja…
Ugledamo li se na svjetske reprezentacije, bit će nam jasno da, primjerice, za francusku rukometnu reprezentaciju uvijek igraju najbolji, a nadareni pojedinci uče od njih i stasaju zajedno s njima.
Kod nas igrači preko noći bivaju prestari, stalno pomlađujemo reprezentaciju za neko sljedeće natjecanje, a onda nakon neuspjeha, ponovno zovemo otpisane igrače. Odričemo se legendi bez lijepih riječi i brzo zaboravljamo koliko su nam ti isti pružili prekrasnih sportskih trenutaka. Najsvježiji primjer micanja Balića i Metličića zorno to potvrđuje.
Htjeli to sebi priznati ili ne, mnogo puta precjenjujemo svoje uspjehe, ističemo silan talent naših sportaša u odnosu na druge, a nakon nekoliko neuspjeha spremni smo doslovno baciti sportaše u blato.
Pritom zaboravljamo da se u sportu baš sve jednom vraća…