piše: Igor Matijašić
Prije točno godinu dana (blaženi Facebook koji podsjeća na sve važne događaje) napisao sam sljedeće rečenice:
„Prema starom hrvatskom običaju da sve što vrijedi i pokušava biti bolje treba naprasno zaustaviti, čini se da ništa neće biti od kurikularne reforme. Mada se oni koji su srušili Jokića i ekipu kunu da proces treba nastaviti, pitanje je tko će preuzeti odgovornost i stati na čelo kolone. Nikada nikog nisam čuo da s toliko strasti govori o školstvu, o budućnosti naše djece koja sada uče gomilu nepotrebnih stvari, nikada nitko nije tako predano obrazlagao činjenice poput Borisa Jokića koji je, za razliku od nekih drugih, javno stao i pred ravnatelje, i pred učitelje, i pred roditelje, pred sve kojima je obrazovanje djece važno.
Davno sam poručio – Bori se, Jokiću! svjestan opasnosti svih marginalnih pojedinaca koji su osjetili priliku da iskoče u prvi plan. Nije li žalosno da su glavni kočničari jedne velike reforme ljudi za koje do jučer nije nitko čuo? Hoće li ti isti preuzeti odgovornost kad će mladi ljudi po završetku školovanja sve više hrliti van zemlje prema nekom novom, modernijem svijetu u kojem nije važno jesmo li lijevo ili desno, već se isključivo gleda dobrobit cijelog društva. A mi koji ostajemo tješit ćemo se svakidašnjom hrvatskom jadikovkom “nigdar ni bilo da ni nekak bilo” i biti ponosni na sinove i kćeri koji su priznati liječnici ili pravnici u Irskoj, Njemačkoj, Kanadi…“
Nedugo nakon toga zajedno sam s mnogobrojnim ljudima na središnjem zagrebačkom trgu uzalud čekao tramvaj, gotovo naivno vjerovao da će netko reagirati na toliko ljudi koji su javno prosvjedovali, nadao se da možda ipak nije sve izgubljeno…
Nada me još uvijek nije napustila…
U međuvremenu sam postao bogatiji za još jednu godinu ravnateljskog staža, preko noći postao i medijski popularan jer sam napisao nekoliko odlomaka u kojima sam izrazio svoje mišljenje i uputio ga samom ministru, a u međuvremenu sam pisao i mnoštvo drugih rečenica povezanih s obrazovanjem.
U međuvremenu je formirano i novo Povjerenstvo koje će brinuti o prevažnom pitanju kakvo obrazovanje zasigurno jest te izabrana nova voditeljica ekspertne radne skupine…
Naizgled sve ide kako bi trebalo.
Ključna je riječ – naizgled!
Prije dva dana proslavio sam 44. rođendan te osobno smatram da sam i skupio sasvim dovoljno iskustva u radu u školi da se mogu kritički osvrnuti na one dobre i loše stvari. Koje uvijek jasno i nedvosmisleno nastojim ispoljiti. Kao što nastojim i svoju energiju usmjeriti na, koliko god mi mogućnosti dopuštaju, na poboljšavanje uvjeta i kvalitete obrazovanja u svojoj lokalnoj mikrosferi…
Jučer je, kao još jedan sjajni dodatak mom rođendanskom slavlju, u našu školu pristigao Boris Jokić.
Elekvontan, neposredan i duhovit kakav već jest oduševio je sve nazočne nastupom i ulio im dodatnu energiju pred kraj školske godine. Predavanje o komunikaciji naišlo je na sjajan odjek jer su korišteni primjeri iz neposrednog iskustva, iz učionice, stavovi i rečenice djece-učenika. Majstor u temama obrazovanja dokazao se još jednom na „svom terenu“.
Potvrdio je sve ono što sam znao i prije – riječ je o izuzetnom čovjeku kojem je itekako stalo do kvalitetnog obrazovanja kakvo hrvatski učenici zaslužuju.
I doista me nitko ne može uvjeriti da sve ne bi zaživjelo da su mu samo, baš kao na početku, svi dali podršku i bili vjetar u leđa. Gomile sati rada, mnoštvo ljudi iz neposredne prakse koji su stvarali nešto novo za budućnost stopirano je u trenutku kad se zapravo moglo krenuti prema školama.
I kad se moglo pokušati primijeniti.
Samo im je trebalo dati šansu.
Nadam se da neki novi ljudi koji će (od sada pa nadalje) voditi reformu neće, kako to obično biva kod nas, sve baciti u vjetar, nego samo slijediti njihov put i dograđivati ono što nužno treba doraditi.
No, nekako mi se već unaprijed (ako je suditi po samom načinu provedbe i odabiru) čini da neće biti tako.
Žarko bih želio da se ljuto varam…
A dok se to ne dogodi, ja ću i dalje odlaziti do Trga bana Josipa Jelačića i strpljivo čekati svoj tramvaj koji će jednom zasigurno doći…