…pred Valentinovo
Dijana Jelčić Starčević
Lutali smo svijetom izmišljenim. Iluzija nas je usidrila u beskraju odsanjanih slika, odnijela zvukovima mjesečeve sonate u čaroliju opsjenara.
Nismo spavali, sanjali smo prošle i buduće zagrljaje. Bili smo putnici vremenom,
a bili smo u ovome ovdje i ovome sada. Osjećali smo milovanje lica svemira,
dodire anđeoskih bića i dozvoljavali suzama sreće da nas odijevaju u kristalne odore nepostojanja. Odnosio si me u zaborav, prepuštao valovima pučine žudnji,
a ja se ogledala na tvojim dlanovima.
Postojao si i nisi dozvoljavao da prolaznost pretvori naše pokrete
u služenje strastima, odijevao si ih svilenim koprenama tvoga svijeta.
U sladoru tvojih usana osjetih nastajanje nove stvarnosti.
Pjesmom nepoznatog podrijetla šaptao si nepostojeće riječi.
Ti ružo brojanice,
ti kćeri perivoja,
divlja jabuko rascvjetana,
iz vilinske šume iznjedrena.
Tvoj je glas uranjao u sve djeliće tijela. Čula sam ih kožom.
Iskrila je ružinim uljem i mirisala tvojim dlanovima.
Ti si zipka stokratnosti, šapnuh ne znajući što govorim.
Ti si dvorac uzvišenosti,
zamak utopijskog sjaja,
rijeka zavodnička,
široko,
veliko more svemogućnosti…
Govoriš nepostojeće riječi,
govoriš ustima sjemenosnim,
usnama spasonosnim ti divlja ženo iz pitomih oaza.
Izbacili smo riječi iz ravnoteže, predali ih vrtloženju milovanja
i lovili ih osmijesima u mrežu izbačenu iz utrobe žudnji.
Ova noć je ostavila trag u fjordovima hladnih mora,
titraje riffova u beskraju svemira, uvukla se u svjetlosnu planinu,
zaiskrila u kristalnoj piramidi vječnosti,
ugnijezdila se u zidove hrama oko kojeg sam se ovijala
kao lovor u rana svitanja.