piše: Igor Matijašić
U nedjelju je u Vinkovcima odigrana još jedna utakmica hrvatske nogometne lige između Cibalije i Dinama. Kao i mnogo puta do sada, pobijedili su gosti iz Maksimira. Ipak, kao gotovo nikada do sada digla se velika galama zbog iznimno spornog kaznenog udarca kojim je odlučen pobjednik. Javljali su se razni analitičari, treneri i bivši igrači koji su redom isticali da ovo nema smisla te da je to kap koja je prelila čašu.
Kap koja je meni prelila čašu jesu rečenice Nikole Grmoje, zastupnika MOST-a, koji je javno prozvao, ni manje ni više, nego najbolju hrvatsku sportašicu svih vremena Janicu Kostelić!
Istina je, Janica možda nije završila prestižne škole i fakultete budući je bila sasvim posvećena treninzima i utrkama, Janica nije blagoglagoljiva kao većina saborskih zastupnika, no svjesno je stavila cijelu svoju karijeru na vagu želeći dodatno pomoći u segmentu koji najbolje poznaje.
Istina je, Janica je skijaško odijelo zamijenila kancelarijom i hrpom papira, no doista je bespredmetno na njena leđa svaliti svu krivicu za stanje u hrvatskom sportu i krimen neprovođenja zakona.
Na stranu to što samo po sebi mora biti jasno da jedan Nikola Grmoja, koji je donedavno bio široj javnosti posve nepoznat, ne može uopće stati u istu rečenicu s našom sportskom heroinom. Lijepo je međutim lopticu odgovornosti samo prebaciti na nekoga drugoga, a problemi pritom ostaju i gomilaju se…
Treba samo malo zagrabiti u povijest i prisjetiti se problema u hrvatskom nogometu. Pažljivom kroničaru naših nogometnih zbivanja (ako takvih još uopće ima!) odmah će u sjećanje doći sva ona zatvaranja nogometnih dužnosnika, sva ona pogrešna dizanja zastavica zbog kojih su neki klubovi gubili i prvenstva, sve one sumnjive prodaje igrača, sve one afere povezane s kladionicama… Nabrajati možemo unedogled!
Govori li još netko o Hrvoju Malešu, predsjedniku Hajduka koji je javno dokazao da su suci podmićivani? Radi li se još na isušivanju močvare s čime se tako žestoko (riječima!) hvatao ukoštac čak i jedan ministar? Jesu li razriješena sva ona gostovanja naših “navijača” pri kojima su svojim vandalizmom (čak i u jednoj mirobljubivoj Malti) nanijeli težak udarac hrvatskom sportu? I opet bismo mogli nabrajati unedogled!
Dodatno bode u oči činjenica da spomenuti Grmoja javno ističe da su mostovci “spremni podržati rigorozniji zakon te zahtijevaju da se zakon provodi”. Ono što samo ne treba smetnuti s uma da živimo u Hrvatskoj, zemlji u kojoj se zakoni počesto zaobilaze!
Jer kad bi se zakoni, pa i oni u sportu, striktno provodili, ne bismo onda toliko čitali i gledali sinove moćnih tajkuna kako nemilice uništavaju mlade ljudske živote bez da im se što dogodi, ne bismo svjedočili da neki “gule” u zatvoru dok drugi za isto ili slično gule tek krumpire, ne bismo dopuštali da nam se oni koji su našu zemlju doslovno opljačkali javno smiju i smatraju nas manje pametnima…
Pogađate, nabrajati bih mogao unedogled!
Stoga mi se apsolutno neprimjerenim čini optuživati Janicu za probleme u hrvatskom sportu. Jer ti problemi nisu nastali u trenutku kad je ona preuzela svoju funkciju, nego korijeni sežu puno dublje, kao što to svi dobro znamo. Isto tako dobro znamo da je izričito rečeno (i to na svjetskoj razini) da se politika ne bi trebala miješati u sport. Možda i tu leži ključ problema…
Hrvatska nogometna liga danas nije praćena iz mnogo razloga – utakmice se i dalje igraju na izrazito nekomformnim stadionima (a istovremeno se svakodnevno nudi pregršt atraktivnih utakmica na televiziji), dugogodišnja dominacija Dinama učinila je mnoge utakmice lišene svake rezultatske neizvjesnosti na čemu zapravo počiva bit nogometa, a svaki kvalitetni igrač čim dođe na prag piunoljetnosti već razmišlja kako otići u neki bolji europski klub. Kvalitete nema, a samim time nema ni gledatelja!
Suština je u biti vrlo jednostavna – sport treba vratiti sportašima, a vladajući političari trebaju sportašima biti vjetar u leđa, a ne uteg oko nogu.
Stoga vladajuća većina, koje je i sam MOST dio, treba konačno početi povlačiti prave poteze, bez obzira koliko bolni oni za neke bili. Fraze poput “u ovom trenutku ne možemo sa sigurnošću reći..” ne služe baš ničemu, a neprestano prebacivanje tereta odgovornosti na druge podsjeća na kružnicu na kojoj uvijek dolazimo do iste točke, što MOST (kome su mnogi glasači dali povjerenje) ne bi trebao ni u kom slučaju biti.
On mora biti premosnica od jedne točke ka drugoj. Treba samo napraviti pr(a)vi korak…