KLJUČ ZA SVA VRATA

piše: Igor Matijašić
Kad ste zadnji put nekome udijelili kompliment? Mislim na onu pravu, istinsku, lijepu riječ podrške. Ne ustaljene fraze tipa «Imaš krasnu frizuru», «Čini mi se da si smršavio», «Dijete vam je, zbilja, pristojno»…, nego baš toplu riječ koja će obradovati osobu kojoj je upućena.

Ako ste to učinili danas, bravo za vas! Ako davanje komplimenata prakticirate svakodnevno, još jedan veliki bravo za vas! A za vas koji nemate svoj bravo, prilika je tu, nadohvat ruke. Osvrnite se malo oko sebe. Možda baš osobi za koju nikad ne biste ni pomislili, možete uputiti nešto takvo. Uljepšajte joj dan! Zadovoljstvo i pozitivan osjećaj bit će obostran.  I učinite to već danas jer možda će sutra biti prekasno, koliko god to stereotipno zvučalo.

Lijepih riječi, zaista, nikad nije dovoljno. U moru loših stvari koje nas okružuju, u obilju crnila i grozota o kojima svakodnevno slušamo, komplimenti i lijepe riječi se doista čine poput oaze u nekoj velikoj pustinji. Prisjetite se samo načas godine koja je iza nas i svih onih strašnih stvari zbog kojih su mnoge obitelji ostale neutješne.

I upravo zbog svega navedenog, nekako vjerujem da nota dobrote i lijepih riječi mora isplivati u prvi plan za dobrobit sviju nas.

Samo treba učiniti pr(a)vi korak!

Budući da u današnje vrijeme (nažalost!) dajemo premalo komplimenata, nismo ih niti navikli primati. Pa kad nam zaista netko i uputi rečenicu koja bi nas trebala obradovati, odmahnemo rukom u stilu – nije to ništa… A svakog od nas, bez lažne skromnosti, preplavi osjećaj ponosa i zadovoljstva kad netko istakne neku našu dobru osobinu, pohvali neko dobro djelo koje smo učinili ili tek primijeti neku sitnicu koja nam je itekako bitna…

Pišem sve ovo potaknut jednom krasnom porukom koja mi je danas „sletjela“ na mobitel. Moja bivša razrednica Bernarda Kolarek, koja je prošle godine otišla u svoju zasluženu mirovinu, poslala mi je čestitku. Riječ je o osobi koja je itekako zaslužna za moj životni put budući su početni dani moga školovanja vezani upravo uz nju.

Ona je i jedan od razloga zašto sam se odlučio za učiteljski poziv, a kao nekim nevidljivim prstom sudbine bilo mi je omogućeno da se vratim u „svoju“ školu (koju sam pohađao kao učenik) na mjesto ravnatelja.

Upravo sam ja imao tu čast da svojoj prvoj razrednici uputim nekoliko prigodnih riječi pri odlasku u mirovinu i moram priznati da mi je u trenucima dok sam joj zahvaljivao zadrhtao glas.

Nakon odlaska u mirovinu Bernarda se javljala u školu tek povremeno, uživajući u slobodnom vremenu kojeg je sada imala napretek. Tim mi je veće i draže iznenađenje bila njena novogodišnja poruka:

Dobra vremena ne padaju s neba. Dobra vremena čine dobri ljudi, a ti si dobar čovjek. Sve najbolje u novoj!

Nekoliko redaka dovoljno da moje srce naraste poput kuće! Treba li uopće objašnjavati kako sam se osjećao dok sam čitao poruku?

Svi znamo da je svojedobno jedan veliki engleski filozof izrekao ljudsku istinu koja se, po nekima, ne mijenja od njegova doba. Homo homini lupus est. Jednostavnije govoreći – čovjek je čovjeku vuk.

Jesmo li doista sve sličniji ćudi životinja, jesu li nas nezakonito bogaćenje, «sreća» ljudi do nas, val nezaposlenosti i neimaštine prisilili da se ponašamo u stilu «nek susjedu crkne krava». Sudeći po tempu života kojim živimo, sasvim sigurno u tome ima istine. Sve manje imamo vremena jedni za druge, sve manje su prisutne tople riječi podrške, zahvale, istinskog divljenja… Žurimo se sve više, a čini nam se da smo sve sporiji!

S druge strane, iskreno vjerujem da u svakom čovjeku čuči veliko zrnce dobrote koje jednostavno mora isplivati na površinu. Pitanje je samo hoće li vremena biti dovoljno da se to omogući!

Neprijeporna je istina da gradimo sve veći broj komunikacijskih uređaja, a sve manje komuniciramo. U tu svrhu prilažem ovih nekoliko redaka. I oni su svojevrstan način komunikacije. Svi vi koje je ovaj tekst razveselio, deprimirao ili barem malo potakao na razmišljanje, vratite se na početak.

Prvi odlomak čeka na vas!