Marija Juračić
Ja volim kad u sumrak violina plače
kada se nad morem srebri mjesečina
onda ko pajaco usred zadnjeg čina
zajecam smijehom i zadrhtim jače.
Sve moje čerge u njenom su zvuku
prašina druma i ljubavi kasne
svi konji vrani što nam kola vuku
ples prepun žudnje kraj vatre što gasne
Te slike prošle meni mnogo znače
u njima čuvam tajne naših noći
samo u njima tebi mogu doći
ja volim kad u sumrak violina plače.
Romantika, sjeta, nostalgija…
Snažno proživljavam te osjećaje pa me je zato ova pjesma “uvukla”!