tekst: Dijana Jelčić-Starčević
Ni svježe stablo nema takve kose,
kad ih rasplete, il mraz ih stegne leden,
il´ kad se noćna koprena razvede
K´o te, što Amorove nose.
Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose,
Na čistom nebu, privlačne i blijede
Nisu k´o oči što me žegu, lede
K´o usnice, gdje grimiz skupio se.
Da to je cvijet, visoko u ljepoti
I kreposti, kog Ilirija rodi,
Al amo ga je prevezao Amor.
Tu uzdasi ma naši laki lahor,
a mjesto toplih voda, tu od plača
Ljepota mu je zamamnost jača.
Torquato Tasso
Prelijepa i tajanstvena kao Tassovi soneti pisani njoj u čast, Cvijeta Zuzorić, žena koja bezglasna prodire kroz stoljeća, čudesna i znana, žena pjesnikinja koja nije iza sebe ostavila niti jedan jedini stih.
Još uvijek je neraskrinkana tajna otkud joj onda ova silna moć koja je data samo najvećim piscima, taj neobičan dar prirode kojima ona u nama još uvijek oživljava vrijeme u kojem je živjela.
Otkud dolazi taj romantični zanos s kojim krećemo u potragu za njenim pjesmama, tim “rijetkim biserima od kojih nema ljepših na cijelome svijetu” , kako je o njenoj poeziji pisao Torquato Tasso.
Ona je prije svega žena, blještava zvijezda koja se uvijek iznova rađa, žena koja plijeni ljepotom koja ne prestaje biti stvaralačka snaga umjetnika koji žive gotovo pet stoljeća kasnije.
šute šume i rijeke,
more bez vala sniva,
vjetar u spilji smiren otpočiva,
a tamna noć je puna
tišine, koju stvara bijela luna:
svu Ijuvenu milinu
mi sakrijmo u tminu:
nek ljubav naša večeras ne diše
i neka se ne glasi,
nek su nijemi poljupci i moji uzdasi.
Čitam Tassov madrigal, Paljetkov roman, gledam Sršenovu poetsku dramu i pričinja mi se… ovog trena su je susreli na Stradunu ili prošetali s njom perivojem u Trstenom, ručavali s njom u Ankoni. I to ne samo oni nego i drugi poznati i nadareni pisci koji još uvijek pišu o njoj i traže izvor njene besmrtnosti.
Čudesna muza mnogih pjesnika, ljepotica renesansnog sna, zanosna i nedohvatna, skrivena u sjetnom romoru lišća starih platana, jedinih živućih svjedoka njenih stihova kojih više nema.
Čempresi svojom tišinom kriju tajnu njene poezije, a šum valova se sjedinjuje sa zvonima Grada u koji se ona uvijek ponovo vraćala i ostavljala trag svog postojanja.
“Dubrovnik je mjesto u kojemu se otkriva božanska i zemaljska ljepota, ljepota prirode i ljepota duha prekrasnijeh gospoja” napisao je davno Nikola Gučetić.
Vratimo se u vrijeme slavilja ljepote, u moć tog najljepših soneta ljubavi. Možda ćemo uspjeti, šetajući perivojima njenih i naših snova, ljepotom krajolika, spoznati te uzvišene osjećaje i znati ih pretvoriti u nenapisani stih. Pokušajmo, kao što su kineski arhivisti osjetili Nushu, misteriozno drevno pismo žena, izmišljeno od žena, stvoreno samo za žene, osjetiti ljepotu žene u svemu što je o Cvjeti pisano. Ona je prije svega bila žena. Možda je uistinu pisala pismom i jezikom za žene i ostavila ljepotu ženske duše u srcima onih koji su je poznavali i o njoj pisali sonete.
Ta velom tajni ovijena ženska sudbina se provlači kroz stoljeća i dodiruje žene koji u sebi nose ljepotu postojanja, govore, mnogima, nerazumljivim jezikom, pišu pismom srca.
Madrigali su zrcala tajanstvenosti ženske duše, ljepota osjećaja koji nam šapuće… divno je prije svega biti žena.
Tajna poezije Cvijete Zuzorić se krije u nama samima, u perivojima iz kojih smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo život. Poslušajmo treperenje lišća u parkovima naše mladosti, glasovi naših srdašaca su još tamo, odaju nam tajne koje onda nismo uspjeli odgonetnuti.
Pišem ovo štivo o Cvijeti Zuzorić, žena o ženi koja je prije svega bila žena, ali ga pišem i svim muškim srcima da bi razumjeli i osjetili jezik žene, čuli ono neizgovoreno, pročitali ono ne napisano pismom koje smo svi naučili čitati.
Ljubav, ta čudesna boginja sretnog trenutka, žena nad ženama je žena u svakoj ženi. Mi smo kćeri Ljubavi i nosimo u sebi Afroditine gene, mi smo “osuđene” da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu.
Osjetimo Jerihonsku ružu u dubini duše, taj čudesni splet sreće, znanja i vjerovanja. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo i ostanimo znatiželjene, željne spoznaje, pune čuđenja, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa onim čudesnim cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan, u našim srcima koja nikada ne stare.
Govor srca srcu, jezik u kojem se sjedinjuju dva srca u jednu dušu iz koje onda neprestano izrasta ljubavna poezija pisana pismom srca.