Danas sam tužna… sa suzom u tužnom oku čitam davno napisano mi pismo i darovan mi sonet…Draga suputnice i pjesnikinjo Dijana,
poslali ste mi svoju knjigu osebujne pjesničke proze s blistavim naslovom MOSTOVI POD KOJIMA SE BUDIM, a tek Vam se, evo, sada javljam, oprostite. Znam, bilo čime se opravdavati (godinama ili pak boleštinama, a kojih se naslagalo i kojih je, uvijek, napretek …), bojim se da ne bih, uza sav napor spisateljski mi i uza svu iskrenost, bio bih, svejedno, bar za vršak nokta neuvjerljiv.
Pa, kad sam već spomenuo iskrenost, reći mi je da sam, ponajviše, ovoliko zakasnio, jer sam računao na ono što najviše volim kad je riječ o cijenjenoj i dragoj osobi, a to je – napisati opširniji prikaz knjige Vam i ugodno Vas iznenaditi, jer ste takvog što ovom svojom knjigom izvrsnicom i zaslužili.
Naime, mogu Vam, u ovom trenu, reći da je misao ova (kako bi trebalo opširnije referirati o Vašemu poetskom prinosu u recentnom hrvatskom pjesništvu) u meni zaživjela gotovo na samome početku susreta s Vama i s Vašim poetsko-tvoračkim predispozicijama. Jer, stil kojim ste pisali svoje postove na blogu, pa i komentare, kojima ste napajali duše zaljubljenih u poeziju na blogu maslinapjesma – loza prijatelja mi i poete Ivana Vidovića, bili su roskošje jedno, zapravo tkivo satkano od zlatnih poetskih niti; ustvari, pisali ste – pjesmu u prozi!
A za dobru pjesmu Dylan Thomas je rekao slijedeće:
“Dobra pjesma je veliki doprinos realnosti. Svijet više nikad nije isti nakon što u sebe primi još jednu dobru pjesmu. Dobra pjesma pomaže da se promijeni oblik univerzuma, da se proširi svačije znanje o njemu samome i svijetu oko njega.”
Međutim, iz onih nekoliko, manjih ili većih razloga, nažalost, do toga odmah (ili barem dok je još bilo na vrijeme) nije došlo, te sam se, nakon toliko prijekora upućenih samome sebi što kasnim ili što ne stižem, dosjetio i to u jeku postavljanja sonata posvećenih svojim prijateljima s facebooka (a i sebi uznemirenom poradi blokirana mi računala) eno postaviti i onaj mi sonnet koji sam, svojevremeno, bio Vama posvetio ĆUTJET ĆEŠ LJUBAV …. Naravno, uz ovaj je sonet, i kraći mi zapis o Vama i o Vašoj vrhunskoj liričnosti, e da bih, na kraju, sve „zasladio“ Vašim sonetom, a kojim ste mi dar uzdarjem uzvratili.
ĆUTJET ĆEŠ LJUBAV …
Da bi se dušu opilo ljepotom
iz njena srca valja piti riječi
jer svaka je pjev i svaka liječi
ane stigneš li opet si za plotom
ne znaš li živjet s njenim zlatnim mottom
izdrži srce i kad je kraj svijeći
Svjetlost će zgasnut i ti ćeš puzeći
tminom ogrnut skroz zalutat potom
ali ne kloni dok su ispružene
ruke joj spram tebi ma bilo tko si
časne i tople s nebom udružene
eno ti hrle mekanošću perja
vjeru osnažit sa suncem u kosi
ikada plane grimiz predvečerja
ćutjet ćeš ljubav što te sretnog nosi
Cvijet Rokova pera…
Cvijet Rokova pera ne vene,
melem stiha u srcu rane vida,
sonetom uranja u duše snene,
tješi kada um tužni jecaj rida.
Kad val pučine obalom vlada,
kad orgulje vapaj mora čuju,
a morska vila elegiju sklada,
Rokovi soneti o ljepoti snuju.
Erato mu u dušu poetiku toći
Muze mu srce od zime brane
tkaju tkivo pjesničke moći.
Cijeli svijet u srce mu stane
svi sretni dani i lazurne noći,
pa ljubav sonetom osvane.
– Hvala Vam od srca na ovom sonetu,
bez obzira što je prvi kojeg ste pokušali, kako i sami
kažete, napisati, draga poeteso Dijana. Ipak je znakom
Vam iskrene želje – da na dar mi uzdarjem uzvratite.
Neka stoga ovog soneta i neka nas sjeća na ovo naše
druženje i na ove naše stihovane poslanice!
Odano Vaš Roko Dobra
Zadar, 22. srpnja 2014. (Sjaj Oriona 23.07.2014. 05:50)
Počivaj u miru dragi prijatelju…
Dijana Jelčić Starčević