RAVNOPRAVNOST

piše: Ivek Milčec
U Zagrebu je na Međunarodni dan žena 8. ožujka 2017. održan najveći marš za ženska prava u Hrvatskoj od uspostave naše slobodne države.Na Noćnom maršu u centru metropole bilo je oko 6 tisuća uglavnom žena koje su jasnim porukama dale vladajućima do znanja da ne žele biti pasivan dio našega društva tj. da će se svim dopuštenim sredstvima boriti za svoja prava koja se ne bi smjela u ovo moderno doba upće dovoditi u pitanje.

Današnje žene ne žele živjeti kao njihove bake i prabake koje su uglavnom živjele u četiri zida, kuhale i prale te rađale djecu. Konzervativni krugovi u našoj zemlji od politike do Crkve htjeli bi, na neki način žene vratiti tzv. tradicionalnim “vrijednostima” i dati im kuhaču u ruke.

Prema svim pokazateljima danas su žene u našoj zemlji, ali i u svijetu još uvijek slabije plaćene za isti posao u odnosu za muškarce. Lakše dobiju otkaz a mnoge rade za crkavicu svetkom i petkom. Da ne govorimo o onima koje su svakodnevno izložene mobingu i bezobraznim seksualnim ponudama od strane neodgovornih i primitivnih poslodavaca.

U našoj zemlji, nažalost, sve je više onih koji bi na sve moguće načine htjeli ženama oduzeti pravo da same odlučuju o svome tijelu pogotovo što se tiče prava na pobačaj pod izlikom da nas je upravo zbog toga sve manje pa će mo, ako Hrvatice budu same odlučivale, kao narod potpuno nestati. Rijetko se spominje da je glavni uzrok pada nataliteta nezaposlenost, slabe plaće, siromaštvo itd.

Pred svake izbore, pa tako i pred ove skorašnje lokalne, obećava se med i mlijeko, a kada izbori prođu i narod bira one najglasnije, sve ostane po starom pa onda ne treba čuditi što nam sve više radno sposobnih građana odlazi trbuhom za kruhom.

U svojim zahtjevima žene ističu da bi socijalna politika trebala omogućiti obiteljima normalno funkcioniranje pa bi i natalitet bio u porastu.

I svjesni muškarci itekako mogu dati svoj obol ravnopravnosti spolova. Zašo ne bih napr. ja (dok je žena na poslu ili kod liječnika) pospremio krevet i stavio prljavo posuđe u perilicu? Ili usisao prašinu s tepiha? A ne bi mi opala kruna s glave kad bi ispeglao košulju ili hlače. A mogao bih ispeglati i ženinu bluzu koju sam joj kupio za Dan žena! Ravnopravnost žene i muškarca jedina je opcija za zdravo i korisno društvo. Za obitelj. I za državu u cjelini jer je država, zapravo, jedna velika obitelj.

Njegovanje i čuvanje tradicije je lijepo i korisno ako u tome sudjelujemo na ravnopravnoj nozi. Međutim, kontraproduktivno je ako pritom dolazi do izražaja nepoštivanje žene kao ravnopravnog partnera. Mnogo puta bio sam na raznim kućnim zabavama i veselicama svjedok mučnih scena kada muž, mačo, nije dozvolio da njegova žena ravnopravno sudjeluje u razgovorima s onim tako poznatim:

“Šuti! Što ti znaš? Ja ću reći!”

Ne mogu i ne želim se nikako poistovjetiti s onima koji, pozivajući se na tradiciju, Boga i Crkvu, zagovaraju neravnopravnost spolova.

Žalosno je da se u vrijeme sveopćeg napretka sporimo oko toga trebaju li svi ljudi imati ista prava.