piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
U toj su našoj ulici bile samo katoličke i muslimanske kuće, a odnosi su bili u pravom smislu riječi dobrosusjedski. U katoličkim se kućama nedjeljom nikada nisu obavljali veći poslovi, uključujući tu i pranje rublja. U znak solidarnosti ni muslimanke tada nisu prale rublje. Petkom muslimanima nije zabranjeno raditi, ali po nekakvom reciprocitetu moja majka nikada nije petkom prala rublje, niti je radila u vrtu. Katolički i muslimanski blagdani bili su također na neki način zajednički. Išli smo jedni drugima na čestitanje i u posjete. Hanifa je bila neosporni majstor za baklave. Za sve uskrse, božiće i bajrame, ona je svima za sitne novce pravila baklave.
U to sam vrijeme već postajao svjetan političkih fenomena. Često sam čuo da Srbi ugrožavaju Hrvate. Nisam znao što to znači. U tom, gornjem dijelu Dervente, uopće nije bilo Srba, a za njih znadem tako što su srpski seljaci iz vrlo udaljenih sela, dolazili ponekad četvtkom na pijacu i jednom godišnje na vašar. Bila je to velika sirotinja. Zapamtio sam ih po tomu što su sa sobom nosili kukuruzni krih, u pekari kupovali bijeli, pa taj bijeli, kao jelo, jeli s kruhom (kukuruznim). Nisam mogao razumjeti zašto nas oni ugrožavaju, ali sam znao i da je kralj Srbin. Bio sam u Vrhovima kad je stričević Mijo došao iz Dervente i pričao nekakvim ljudima da je kralj ubijen. Neki su bili zabrinuti, a jedan je rekao: «Fala Bogu, više ga nema» – što me je zbunjivalo.
Poslije kraljeve smrti svi su državni službenici morali izvjesiti crnu zastavu, pa je tako morao i moj otac. No, on nije kupio crno platno, nego je umjesto toga na nekakvu motku svezao crnu đačku kutu moje sestre, pa takvu zastavu postavio na dvorišnu ogradu. Sutradan ujutro dođoše tri žandara. Uljudno pozdraviše pa upitaše majku je li Stipo kod kuće. Kad im je rekla da je u službi, upitaše mogu li ući u kuću. Pustila ih je, a ja za njima. Malo su razgledali po sobi, a onda jedan od njih zaustavi pogled na velikoj slici Majke Božje, koja je visila na zidu.
Zatim se obrati majci:
“Žao mi je, Stipo je državni službenik, pa dok traje službena žalost, mora imati sliku blaženopočivšeg kralja.” Skide onu sliku, pa od drugog žandara uze veliku sliku kralja Aleksandra i objesi je na zid.
Zatim odoše u dvorište skinuše s ograde zastavu koju je postavio moj otac. Zatim odmotaše jedan paket i iz njega izvadiše veliko crno platno, pa ga staviše na vrlo dugačku motku koju je nosio onaj treći žandar i tu ogromnu zastavu postaviše na ogradu. Zatim se onaj glavni okrenu mojoj majci i dade joj nekakv papir: «Evo Kajo, podaj Stipi ovaj račun za zastavu. To nije džabe». Uljudno pozdraviše i odoše.
Tog sam se događaja često prisjećao. U toj staroj i nenarodnoj Jugoslaviji, vlast se često ponašala mnogo “narodskije”, ali i kulturnije, nego u onoj novoj, “narodnoj” Jugoslaviji. Ta ogromna zastava, najveća u Derventi, bila je za moga oca neugodnija kazna, nego da su ga zatvorili u zatvor. To je bio gotovo 100% mačekovski kraj, pa se moj otac skrivao idući na posao, jer kad bi ge sreli poznanici su mu se rugali: “Vidi najvećeg vladinovca u Derventi” Vlast je pri tomu ostala čista.
Taj mi je period života vrlo drag. Bio sam već prilično odrastao, a za razliku od Vrhova, tu je bila ulica na kojoj se uvijek nešto događalo. Bilo je zaista puno djece. Brat je stalno bio na ulici, a i ja kad bih naučio i napisao ono što mi je zadano u školi. Na ulici smo brat i ja doživjeli prvi pravi «politički» događaj. Automobili su bili zaista rijetka pojava. Jednom smo se igrali na ulici kad je naišao jedan crveni kabriolet. U njemu su bila četiri punika. Brat i ja smo potrčali za njim glasno vičući: “Živio doktor Vlatko Maček!” Automobil je malo usporio i jedan od putnika nam je bacio loptu. Mahali su nam i produžili dalje.
Bio mi je to prvi i zadnji politički uspjeh u životu. Bilo je to i prvi i zadnji put da sam klicao nekom političaru.
Bio sam zadovoljan sa školom. Moja me je časna sestra zaista voljela i nikada me više nije udarila. Bez obzira na moj “fjasko s pjesništom”, postao sam joj glavnim recitatorom. Budući da sam govorio jasno i vrlo razgovijetno, recitirao sam pjesme na svim mogućim priredbama, a na burne aplauze bio sam zaista ponosan.
No i tomu je je morao doći kraj. Ubrzo nakon što sam završio drugi razred osnovne škole, otac je dobio premještaj u Tuzlu. Spakirali smo namještaj u vagon i sjeli na vlak. Ja sam plakao, što
mi se inače rijetko događalo. Kad je vlak krenuo, moja sestra Marija, koja je inače jako lijepo pjevala, glasno je, ali s prizvukom očaja pjevala: “Oj Dervento ti, zbogom ostaj mi!”. Bilo je tužno.
Tuzla
U Tuzlu smo stigli u kasno poslije podne. Iz vlaka smo s lijeve strane vidjeli željezničku postaju, koja se nalazila u velikom parku, a iza nje ulica i gradske kuće. Međutim, otac nas je izveo iz vlaka na suprotnu stranu, s koje je pogled pucao na oranice, i samo dvije udaljene kuće. Vrijeme je bilo izrazito tmurno i mi smo uskim, blatnjavim puteljkom krenuli prema lijevoj, manjoj.
Bila je to mala stara prizemnica, sa samo dvije prostorije, bez struje i vode. U dvorištu su bili kokošinjac i svinjac. Namještaj nam još nije bio stigao, pa je Marija otišla u obližnji vrt i iskopala dosta krompira, koji smo ispekli u otvorenoj vatri.
Kulhanekovi su nam bili jedini susjedi. Oni su stanovali u onoj drugoj kući koju smo vidjeli s koldvora, a koja je od naše bila udaljena oko dvjesto metara. Stari Kulhanek se bavio voćarstvom i povrtlarstom. Bio je to krupan čovjek, izrazito crvena lica, zbog čega smo ga zvali Crveni dida. Imao je dva sina iz prvog braka i suprugu, kojoj ne znam imena, jer smo je po bosanskom običaju svi zvali po muževu imenu, ili prezimenu. Nju smo zvali: Kulhanekovica.
Bila je smiješna, izrazito niska, a jer je imala nekakvih problema s kukovima, hodala je kao patka. Ona nas je često posjećivala i mnogo je pričala. Obično se hvalila da je iz ugledne, bogate fojničke obitelji i optuživala moža da ju je oženio samo radi njezina bogatstva. Stalno se žalila na pastorke da je ismijavaju, a nakon što je pri jedinom porođaju pobacila dijete, stalno su joj pjevali: «Teta Beteta, ostala bez djeteta». Za Božić nam je darovala vrlo zanimljive darove za božićnu jelku, ali jelku još nismo imali. Najzanimljiviji su mi bili vrtuljci koji su se postavljen iznad svijeće vrlo brzo vrtjeli. Uz to smo dobili nekoliko vrlo lijepih, velikih poculanskoh figura. Vjerojatno su izrađene u Austriji, ili Českoj. Moj brat je čuvao jednu malu pticu sa širokim, jako otvorenim kljunom, tako da može služiti kao pepeljara.
Krajem te zime smo se preselili u željezničku kuću (“wekterhaus”), odmah kod prve skretnice na ulazu u željezničku postaju. Bila je to malo veća i solidno građena kuća, a premda smo i tu imali samo dvije prostorije, bilo nam je mnogo, mnogo bolje. Kao prvo, nije bilo blata i škola nam je bila bliže. Prvi puta smo u kući imali elektriku, a u dvorištu česmu. S jedne strane kuće je bila pruga, a s ostale tri strane, veliki park, odvojen od našeg dvorišta žičanom mrežom.
Tu je bio i naš pas Žujo, kojega smo imali još u Vrhovima, a kojega ću ovdje spomenuti zbog jednog posebnog događaja. Bio je to vrlo oštar pas i stalno je morao biti vezan. No, sa mnom se rado igrao i mogao sam ga gnjaviti do mile volje. Jednom prigodom sam ga gledao kako pohlepno jede iz posude u koju mu je moja majka upravo nasula hranu. Sagnuo sam se i zagrlio ga, a on je naglo podigao glavu i ugrizao me za usnicu.
Ja sam zavikao i nastala je strka. Uskoro je došla Bemovica, supruga željezničkog majstora Bema, i donijela malo žutog graha. Uvjeravala je moju majku da će rana najbrže zarasti ako se na nju stave polovine graha iste boje kakav je i pas. “Hvala bogu da sam imala žutog graha” – govorila je. To su i učinili, ali se ne sjećam kako su mi zaustavili krv, ni kako su mi povili ranu. Flastera nije bilo.
Kad je otac došao s posla, rekao je da odmah moramo liječniku, jer je pas možda bijesan. Otišli smo željezničkom liječniku dr. Mujbegoviću. On se strašno ljutio zbog graha. “Pa nismo divljaci, nije ovo Afrika”, govorio je. On je odlijepio grah i očistio ranu, a zatm mi je dao injekciju protiv bjesnila. Bila je ogromna i strahovito me je boljelo dok mi je pod kožu na stomaku ubrizgavao serum.