piše: Filip Ćorlukić… iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Egon Šerbela
U mome sve širem krugu prijateljstava, posebno bih istakao prijateljstvo s beogradskim Slovencem Egonom Šerbelom, koji mi je zbog nečega bio posebno privržen. Čak je i na predavanjima nastojao sjediti sa mnom. Ubrzo me je odveo i doma.
Bio je to ogroman stan. Njegov je otac Tone u mladosti radio kao radnik na naftnim poljima Lendave.
Kako je bio vrlo ambiciozan, brzo je naučio engleski jezik i ubrzano napredovao tako da je postao direktorom engleske naftne kompanije Shell za Jugoslaviju i preselio u Beograd. Njegov je engleski jezik bio već toliko dobar, da je davao instrukcije tada rijetkim osobama koje su željele naučiti engleski. S njim sam također često razgovarao. Egon je imao i mlađu sestru Mariju. Majka Rezl (Terezija) bila je izvanredno dobra duša.
Sead Šeremet
Već tijekom prvog semestra sam saznao da je od Dervenćana u Beogradu i Sead Šeremet. On je upisao nekakav “Krajgerov” dvogodišnji studij ekonomije. Svi su studenti tog fakulteta stanovali u prostorijama kina Kosmaj. U odnosu na nas ostale studente, oni su živjeli zaista luksuzno.
Sead se na tom fakultetu sprijateljio s čovjekom zaduženim za cenzuru uvoza filmova. U Knez Mihajlovoj ulici su imali malu dvoranu za projekcije, pa je Sead i meni omogućio gledanje tih filmova. Tad sam vidio i mnoge filmove koji u Jugoslaviji nikada nisu prikazani. Često sam vodio i Adelu.
Prijelom oko fizike
Došao je i rok za polaganje ispita. Matematiku kod Bilimovića sam položio vrlo uspješno. Dobio sam osmicu, što je bila najviša ocjena iz matematike koju sam u gimnaziji ikada dobio.
Međutim, premda sam je izvrsno pripremio, s polaganjem fizike sve se zakompliciralo. Ispitivao je prof. Šljivić a u komisiji je bio prof. Jovanović uz pridruženog asistenta Mušickog. U dvorani nas je bilo 57 prijavljenih za ispit. Ja sam zbog azbučnog redoslijeda bio zadnji na popisu.
Pozorno sam pratio ispitivanja. Iznenadio sam se kako su se mnogi s kojima sam provjeravao gradivo spetljali i nisu znali odgovoriti, ali sam i dalje bio uvjeren da mogu uspješno odgovoriti na sva pitanja na koja su odgovarali svih 56 kandidata. Bio sam tvrdo uvjeren da ću dobiti desetku. Kad je na mene došao red samouvjereno sam izvukao ceduljicu na kojoj su bila tri pitanja.
Za prvo pitanje: “Teorija čigre (zvrka)”, o čemu je u Šljivićevoj knjizi bio vrlo kratak tekst, sadržan na samo jednoj stranici, ja sam se bio pripremio mnogo šire i vrlo temeljito. Stoga sam opširno izlagao Milankovićevu teoriju precesije ekvinocija. Dok sam govorio prof. Jovanović je zadovoljno klimao glavom, a prof. Šljivić me je začuđeno gledao. Zatim me pohvalio što sam to tako temeljito naučio i tražio da samo još kažem definiciju, pa da prijeđem na drugo pitanje. Ja ne učim napamet, rekao sam, pa sam zatvorio oči i u mislima iskonstruirao definiciju, pa je zatim glasno izrekao.
Šljivić mi je rekao da je to ispravno, ali je tražio da mu kažem definiciju koja je napisana u njegovoj knjizi. Odgovorio sam mu da ne znam, jer nisam učio po njegovoj knjizi jer je u njoj ta tema prikazana prekratko, nego da sam šire studirao Milankovića. Na to je uskočio Jovanović i počela je svađa između njih dvojice. Jovanović je i inače podcjenjivao ostale profesore, pa je sada govorio da je moja definicija vrlo dobra i da sam dao odgovor iznad očekivanja. Ja sam jedno vrijeme slušao, a onda se u meni nešto prelomilo, pa sam zamolio da prijeđem na drugo pitanje.
Opet su se svađali, Šljivić je insistirao da se sjetim teksta njegove definicije, a Jovanović mu je uzvraćao da ne treba, jer da je moja definicija bolja, a onda mi je Šljivić konačno dozvolio da prijeđem na drugo pitanje. Pročitao sam ga glasno, malo pričekao, a zatim rekao da ne znam i da želim prijeći na treće pitanje. Opet su se svađali, pa su mi konačno dozvolili, ja sam ga pročitao i opet izjavio da ne znam. Šljivić me je skoro molio da ipak pokušam odgovoriti. Rekao je da je to vrlo lako pitanje i da sigurno znadem odgovor.
No, ja sam bio uporan, pa je prof. Jovanović ustao i objavio da je ispitivanje završeno, te da dođemo kroz jedan sat kad će nam pročitati ocjene. Kad su polazili, ja sam zaustavio Mušickog i zamolio ga da im kaže kako želim da mi daju neprolaznu ocjenu, jer taj ispit želim ponovno polagati.
Rezultati polaganja ispita su bili katastrofalni: samo šest prolaznih ocjena. Ja sam žarko želio da ne budem među onima koji su položili ispit. No kad sam čuo da sam dobio šesticu, naglo sam skočio i ne obazirući se na okolnosti ljutito povikao prema asistentu Mušickom: “Pa Đoko jesam li te molio da kažeš profesorima da me obore!”.
Svi su bili zaprepašteni mojim ispadom, samo me je prof. Jovanović znatiželjno promatrao, a zatim je polako stavio dlanove ruku na stol i obratio mi se nekako svečanim tonom: “Dragi gospodine, vi ste na prvo pitanje dali blistav odgovor, pa vam zbog odustajanja da odgovorite i na druga dva pitanja niko na ovom svijetu ne može dati neprolaznu ocenu”. Zatim je uzeo moj indeks i pružio mi ga. Ništa mi nije preostalo nego da mu priđem i uzmem indeks.
Izlazeći u glavi su mi se kovitlale misli, a onda odjednom jasna odluka da više nikad neću učiti zbog ocjene. Ono što me zanima zbog sebe ću naučiti temeljito, a ono što me ne zanima samo toliko da dobijem prolaznu ocjenu. Toga sam se držao do kraja studija.
Kraj dugog senestra. Došao je i kraj drugog semestra, pa sam otputovao doma. Veliki su proljetni poslovi već davno bili obavljeni, ali je opet bilo puno posla. Pored ostalog, trebalo je napraviti jednu ogradu, pa da bismo napravili “vrljike”, oborili smo jedan od naših stoljetnih hrastova. Trupac smo prerezali na komade dugačke oko dva metra, a zatim ih pomoću drvenih klinova uzdužno cijepali. To je strahovito težak posao. Nedjeljom sam obično odlazio s fotoaparatom čak i u udaljenija sela i slikao, svatove, krštenja, kolo ispred crkve i slično, a zatim kasnije prodavao slike.
Događanja oko popravka motora vršalice
U vrijeme vršidbe pšenice, jedno jutro me je rano probudio susjed Stipe Pavlov, panično govoreći: “Pilipe pomagaj, ako za Boga znaš. Vršioci su se okupili, a kad je majstor upalio motor nešto je unutra prolupalo i motor se ugasio. On o motoru ništa ne zna, pa ‘ajde vidi moreš li išta učinit”.
Brzo sam ustao, uzeo kliješta i odvijač pa krenuo. Kad sam stigao svi su se okupili oko mene, očekujući nekakvo čudo. Kad sam uzeo kurbl i lagano pokrenuo kotač, iz metalne kutije na motoru čulo se lupkanje. Skinuo sam poklopac i premda to nikad ranije nisam vidio, odmah prepoznao Wattov regulator brzine. Kvar je bio jasan, ali u datim okolnostima neotklonjiv: bio je slomljen držač jednog od tri tega. Tražio sam da mi donesu leđen (lavor), ili nekakav veći lonac i počeo demontirati cio regulator.
Oko mene je vladala grobna tišina, no kad sam počeo postavljati poklopac na njegovo mjesto, Stipe me uzbuđeno upita: “A što to radiš Pilipe, zar ga ne mereš popravit’?”
Rekao sam mu da motor može raditi i ovako sakat. “Ma, Pilipe ti jesi pametan, pa bolan ni Švabo nije budala. Izvadio si iz motora pun leđen gvožđurije, pa kažeš da ćeš upaliti tako sakat motor. Ako Ti Pilipe to upališ, ja ću pojist govno.”
Kad je on to rekao, među vršiocima je naglo poraslo uzbuđenje. Stipe je bio bogat i bahat seljak i nitko ga nije volio. Dok su ranije samo znatiželjno gledali što ja to radim, sad su počeli cupkati nogama, čekajući da vide, ne toliko kako će motor raditi, nego hoće li Stipe izvršiti obećanje.
Kad sam dovršio stavljanje poklopca kurblom sam pokrenuo motor i kad je odmah je upalio, nastala vriska od veselja. Rekao sam vlasniku vršilice, da netko uvijek mora stajati kod motora i da kod prekida ulaganja snopova ili padanja remena ručno smanji gas, a da ga poveća kada kod nekog većeg snopa zbog preopterećenja motor počne stenjati. Rekao sam mu i da neki bolji bravar može napraviti novi dio koji je puknuo.
Kad sam pošao seljaci su okolo vikali: “Di je Stipe, di je Stipe. Stipeee! Dođi vamo da te vidimo”. Na izlasku iz dvorišta Stipinica i Miš’nica su me blagoslivljale, jer sam im spasio vršidbu. Na nekakav honorar uopće nisam ni pomišljao. Bilo mi je drago što sam im pomogao. Stipu više nisam vidio sve do sljedeće godine.
Oduzeta mi je stipendija
Jednog dana sam dobio pismo od Ministarstva u kojemu mi javljaju da sam zbog godišnjeg katastarskog prihoda u visini od 17.000 dinara izgubio pravo na stipendiju. Budući da je to mnogo manje od godišnjeg radničkog prihoda, znao sam da se netko potrudio da mi spriječi pohađanje studija. To je bila loša vijest, ali ni trenutak nisam pomislio da odustanem. Znao sam da se mnogi studenti uzdržavaju radeći teške poslove utovara i istovara uglja i ostalog na željezničkoj stanici i pristaništu brodova, pa mogu i ja.
Poziv za vojsku. Kolege odvela milicija
Kad mi je oduzeta stipendija, nisam se previše zabrinuo. Međutim, kad sam kasnije dobio od vojnog odsjeka poziv da se javim na odsluženje vojnog roka, to me ja doista zabrinulo. Sutradan sam ujutro otišao u Derventu i prvo sam navratio kod Tome, da vidim je li i on to dobio. Čim sam ušao u stan vidio sam da Tomina majka plače, a kad me je ugledala vidljivo se iznenadila i zabrinuto me upitala: Zar i ti Filipe nisi u zatvoru? Zatim mi je ispričala da je Tomo s većom grupom bio na teferiču (izlet) preko rijeke Ukrine, i da ih je milicija sve pokupila i nekamo odvela.
Par godina kasnije Tomo mi je ispričao da je godinu dana radio u rudniku uglja. Kopali su u uskim tunelima, tako da su morali raditi ležeći. Bili su goli, samo su ispod sebe imali nekakvu kožnu pregaču, a onaj koji je kopao, odlomljene komade uglja je rukom dodavao onom zatvoreniku iza sebe. Tek nakon godinu dana su ga pozvali na saslušanje. Prvo su ga pitali kako se zove i od kada je član Partije. Kad je odgovorio da nikada nije bio član, pitali su ga od kada je član SKOJ-a. Kad je i na to pitanje odgovorio negativno, isljednik je zapovjedio tipkačici da piše:
“Tomislav Kordić, rođen …., zbog neprijateljske propagande osuđuje se na godinu dana strogog zatvora, odležao godinu da i otpušta se iz zatvora.”
Problem uhićenja je time bio formalno-pravno riješen.
I Zlatko Hill je bio na tom zlosretnom teferiču. On je ranije bio član Partije, izbačen je na fakultetu u svibnju te godine, a nakon uhićenja odležao je četiri godine na Golom otoku. Od cijele te grupe jedino on je još živ, pa mi je on ispričao da su svi odvedeni u zatvor 19. 08. 1949.g.
Kad sam izašao iz Tomina stana prvo sam sjeo na klupu ispred gimnazije da promislim kako riješiti problem odlaska u vojsku. S druge strane ceste je bila općinska zgrada, a tu je bio i vojni odsjek. Ustao sam i otišao tamo. Rekli su mi da napišem žalbu, pa sam to i učinio. Napisao sam i Pismo Juri Begiću, pa je ostalo samo da čekam rezultat.
Na žalost: stigao je poziv da se javim na odsluženje vojnog roka. Tu se nije moglo ništa učiniti. Spremio sam se i vlakom krenuo u Derventu. Prije nego što sam otišao na mjesto gdje smo se morali javiti, poslao sam brzojav Juri Begiću. Ubrzo nakon što smo se okupili dali su nam ručak, a zatim odveli na željezničku stanicu, pa vlakom odvezli u Doboj. U dobojskoj vojarni su nas uveli u jednu veliku dvoranu, u kojoj je na podu bila rasprostrta slama, na kojoj ćemo spavati. Slobodno smo mogli izlaziti u grad, ali smo se morali vratiti do 22 sata. Otišao sam posjetiti prijatelje iz Dervente, koji su zbog preseljenja gimnazijske nastave u Doboj, sada tu pohađali osmi razred. Bilo im je drago što sam došao, a još više jer sam im popravio radio aparat. Sutradan me je pozvao kapetan i rekao mi je da mi je odgođeno vojnog roka.
Veselo sam se vratio kući, ali zabrinuto razmišljao o nastavku studija. Stipendije više nemam, pa ne mogu više lako dobiti studentski dom, sve i da imam novaca za plaćanje. No, odustajanje nije dolazilo u obzir. Kad je mogao onaj Vranjanac, koji je fizički mnogo slabiji od mene zarađivati novac radeći na pretovaru robe na željezničkoj postaji i luci, mogu i ja. Međutim, menzu treba uplatiti čim dođem, a ja nemam novaca niti za krtu za vlak. Stoga sam prvo razmišljao kako riješiti taj manji financijski problem, a za nekoliko dana mogu ponijeti hranu i od kuće.
Majka je bila još zabrinutija. Ona nikako nije mogla shvatiti kako ja to idem “k’o grlom u jagode”. Već ranije sam pisao Dragi Rakošu o tim problemima, a on mi je odgovorio da mogu stanovati kod njegove bivše stanodavke. On joj je pisao i ona me očekuje, a ja sam stalno odgađao polazak dok ne osiguran novac za voznu kartu. Majka je stalno negdje odlazila i jednog se dana pojavila na vratima radosno govoreći da je sveti Ante uslišio njezine molitve: “Evo Stipe Pavlov ti je dao 1600 dinara. Kaže da si zaslužio što si mu popravio motor, pa mu nije propala vršidba”.
Stipe je bio poznat veliki škrtac. Da sam naplaćivao za onaj posao nikako ne bih mogao uzeti više od sto dinara. Ne znam što ga je na to potaknulo, ali bez obzira na njegove razloge, ja sam mu i danas zahvalan za ono što je učinio
Prekrasno! Hvala Ti. Srdačan pozdrav!