Mirko Popović
Sad praznoruk
s cvijetom i vrijeskom u gori
silazim /ti/ na stazicu
Zajedno gorimo: ti koračaš
sanjajući trešnje rumene
Ja spuštam usne za cvijetom
užarenim u gori
Moje žedne oči
u tvojim bosim stopalima
sa tvoga jezika piju
Sad praznoruk
s tobom bos po putu
bos po prašini po rubu
iza kiša iza godina
silazimo dolje
u djetinjstvo Tabani nam
bosi i glatki ostavljaju vez
ostavljaju tragove
S izvora silazimo
niz žedno žito Niz presušene
cvjetove u gori
Nitko nam ne smeta vjerovati
da opet smo modra tišina
da se njišu naše kose
valovi našeg mora
u daljini iz koje
kroz vrtove davne
živu vodu nosimo sa izvora
bosi po putu
goli u prašini u kojoj preci
ostaviše san
za naše oči