PONOVO U ŠKOLI/MATURA

piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

Život u internatu 

Proljeće i ljeto prošli su mi u intenzivnim poljoprivrednim radovima, a na jesen sam, nastavio s pohađanjem škole. Bilo je to vrlo naporno. Svaki dan po sedam kilometara u školu i sedam nazad; bez obzira na vremenske prilike. Par kilometara prije Dervente putem mi se pridruživalo nekoliko mlađih učenika. Ja sam uvijek hodao vrlo brzo pa su oni trčkarali za mnom.

Jednog je dana bilo vrlo hladno, a premda sam bio slabo odjeven, ja sam ipak krenuo po dubokom snijegu. Imao sam samo tanke ljetne hlače, koje mi je dao Ilija Mlinar iz paketa koje je slala UNRA. Tog dana na nastavu zbog hladnoće nije došlo mnogo učenika. Kažu da je temperatura oko rijeke bila minus 30 stupnjeva.

Vremena za učenje nisam imao, a nisam imao ni knjiga, nego sam ih posuđivao. Učio sam uglavnom putem. Mnogo godina kasnije u Zagrebu me je posjetio jedan od braće Mlinar. Tad mi je ispričao kako su me gledali dok prolazim učeći i čudili se kao ne padnem po onom lošem i često blatnjavom putu. Zadaće sam pisao uglavnom noću, pri svjetlu petrolejke.

No, i pored svih teškoća uspijevao sam biti među najboljim učenicima, a u nekim predmetima i najbolji. Ja sam sve posuđene udžbenike odmah na početku školske godine cijele pročitao, pa sam stalno znao o čemu se radi, a budući da nisam imao vremena za svakodnevno učenje, najgore mi je bilo s matematikom, francuskim i ruskim jezikom. Imao sam divne profesore, a jedino sam imao problema s razrednikom Halilom Šahbegovićem, koji je predavao matematiku i fiziku. Ti su problemi, izgleda za osnovu imali politiku.

Iz fizike sam neosporno bio najbolji u razredu, no, kada sam usmeno odgovorio na sva pitanja, on mi je iz fizike zadao neki matematički problem. Nisam ga znao riješiti i on bi mi upisao jedinicu. U cilju provjeravanja uspjeha pred kraj školske godine iz Sarajeva je došla komisija Ministarstva prosvjete.

Halil je odabirao koga će prozvati, a tek kada nitko nije znao odgovoriti pitao je tko znade. Halil je prvo birao među onima koji su digli ruku, a kada bi ovi loše odgovorili, prozivao je mene i ja sam svaki puta ispravno odgovorio. Dobro se sjećam da na pitanje o Braunovu kretanju nitko nije znao odgovoriti, dok sam ja dao temeljit odgovor. Predsjednik Komisije me je pitao kako se zovem, a kad sam mu rekao otvorio je dnevnik i tamo uz moje ime iz fizike našao samo jedinice. Nešto je šaputao s Halilom, a onda se meni obratio:

“Druže Filipe, zahvaljući odličnim pedagoškim mjerama druga Šahbegovića, dobro si to naučio. Moram vas pohvaliti obojicu. Uz ovoliko jedinica ne možemo ti dati peticu. U dnevnik ćemo ti sada upisati četvorku, a Ti ćeš to brzo popraviti. Čestitam!”

Već na idućem satu Halil mi je u dnevnik upisao peticu. Nikad me više nije pitao da odgovaram, ali mi je i iduće godine stalno upisivao peticu, čak i kao zaključnu ocjenu na kraju osmog razreda. Kad je bio bolestan, ja sam održavao nastavu, a bio sam zadužen i za održavanje tzv. “kružoka” za slabije učenike. Prema meni se odnosio naglašeno prijateljski i savjetovao me je da za iduću školsku godinu podnesem molbu za Internat, koji je bio u gimnazijskoj zgradi.

Kad sam se par dana odmorio otišao sam u grad da vidim jesam li primljen u internat i na oglasnoj ploči među primljenima našao svoje ime, osjetio sam ogromno olakšanje i radost. Konačno sam mogao pohađati nastavu pod vrlo povoljnim okolnostima.

Uz fiziku koju sam često i predavao kad je Halil bio odsutan, briljirao sam i na satovima astronomije. Kolegica Ankica Sušac mi je već ranije dala knjigu dr. Otona Kučere: “Naše nebo”, pa sam pomoću nje i promatrajući nebo pomoću moga teleskopa dobro upoznao noćno nebo. Znao sam pronaći sva zviježđa i znao sam imena svih većih zvijezda, kao i njihove udaljenosti. Imam snažno razvijenu sposobnost vizualizacije, pa sam učenicima koji se nisu snalazili na kružocima tumačio sve što ih je zanimalo.

Obzirom da sam imao slabe temelje, ali i tomu da su nastavnici najviše bili usmjereni na gramatiku – što meni nikako nije odgovaralo – teškoća sam imao s francuskim i ruskim jezikom u cjelini, ali i “srpskohrvatskim”, koji smo jednostavno zvali: “SH”. Iz tog sam predmeta inače bio najbolji, počam od književnosti, pa sve do mojih pismenih sastava, a kad me je jednom profesorica Marjana Tomljenović upitala zašto ne naučim i gramatiku, ja sam joj odgovorio da ja pravilno govorim i pišem, a šta me briga je li neka riječ particip nečega ili nije. Samo je slegnula ramenima.

Gimnazija je imala prilično bogatu knjižnicu, pa nam je profesorica stalno davala u zadatak da pročitamo po neku knjigu, a onda smo o sadržaju raspravljali. Mene je uvijek prozivala da dam svoj komentar o nekoji pročitanoj knjizi. Često smo dijelove teksta neke knjige čitali i za vrijeme nastave. Kad smo čitali Dekamerona kod nekih “vrućih” dijelova smo se smijuljili, na što nas je ozbiljno upozoravala: Naturalia non sum turpia – što je prirodno, nije sramotno.

Povijest je jedno vrijeme predavao Šahbegović, pa sam se upuštao i  politička prepucavanja. Nakon što sam jednom dobro odgovorio na pitanje – mislim da se radilo o Mačekovoj Banovini Hrvatskoj – on se nasmiješio rekavši da vjeruje kako ja mislim drukčije, pa je otišao do katedre i u dnevnik upisao peticu, a onda mi rekao da slobodno kažem kako ja mislim da je stvarno bilo. Rekao sam da je skoro sve što sam rekao neistinito, ali sam govorio onako kako sam morao govoriti. Samo je rekao: “Pošteno”, i dalje nastavio s nastavom.

Osim ovog, u onim uvjetima začuđujuće poštenog osvrta na moju političku prošlost od strane partijski visoko pozicioniranog profesora, jedini profesor koji mi je upravo zbog te prošlosti pravio probleme, bio je mladi Vojvođanin Branko Tornjanski. On i njegova supruga Nataša došli su par mjeseci nakon početka nastave. Ona je zamijenila Šahbegovića na predavanju povijesti, a Branko je predavao  Ustav. Povijest sam izvrsno znao, samo je bilo malo problema što nisam pamtio godine, pa mi je stalno u dnevnik upisivala trice. Na tako strogo ocjenjivanje vjerojatno je utjecao i njezin muž Branko, nadobudni komunist, koji mi je stalno postavljao nekakve zamke.

Tako mi je ubrzo nakon dolaska zadao da za sljedeći sat priredim referat o JNA. Ja sam priredio teze i napisao ih na jedan papir, a kad je na idućem satu tražio da mu dam referat da pogleda, ja sam mu pokazao papir s tezama, na što je on počeo vikati da to nije referat, da je to kao da komandant uputi vojnika na front, a on dođe bez puške. U dnevnik mi upisao jedinicu. Više me nije pitao, ali je ta jedinica ostala sve do pred kraj godine, kad je na moj zahtjev došla komisija iz Sarajeva, pred kojom sam odgovarao. Na sva sam pitanja koja su postavljali članovi Komisije uspješno odgovorio. Isto se odnosi i na pitanja koja mi je on postavljao, a kad sam uspješno odgovorio i na pitanje o Vidovdanskom ustavu, o kojemu uopće nije predavao, rekao je da više nema pitanja. Predsjednik komisije me je pohvalio što sam i pored priprema za maturu uspio svladati i to gradivo iz predmeta koji ne spada u maturska pitanja i u dnevnik mi upisali tricu.

Matura

Par mjeseci prije kraja godine, svojski sam se pripremao za maturu. Učio sam uglavnom s Antom Araraom, u njegovoj kući u Polju, nedaleko od Dervente. Bilo je to bogato predratno imanje, a budući da mu se brat, časnik zrakoplovstva NDH, pred kraj rata nekako našao u partizanima, oni su sasvim pristojno živjeli.

Nekoliko dana prije mature, došlo je do zbrke. Dvije su me skojevke tužile direktoru da sam ulazio u zbornicu i da sam u dnevniku popravio ocjenu iz Ustava, pa je Branko na temelju toga tražio da mi se ne dozvoli polaganje mature. Vjerojatno zbog neznanja, nije tražio poništenje. Kako sam poslije saznao na sjednici Vijeća je bilo vrlo burno. Dok je Branko insistirao na zabrani, oštro su me branili prof Peić, stari povjesničar, koji je poslije rata u Derventu premješten iz Sarajeva, kao i profesor fiskulture Mitke (ne znam mu prezime), Srbijanac koji je tek prije kratkog vremena premješten u Derventu i koji mi ništa nije predavao. Njihova je teza bila da sam ja uspješno završio osmi razred gimnazije i da maturu mogu polagati u bilo kojoj gimnaziji, pa ne vide razloga da je ne polažem i u Derventi. Tako je i ova Brankova podlost završila neuspješno.

Polaganje mature prošlo je mnogo bolje nego što sam se uopće mogao nadati. Osim matematike, ja sam jedini iz svih ostalih predmeta dobio peticu. Spomenut ću samo Hrvatski (SH) jezik, Povijest i Matematiku. Pismeni zadatak iz Hrvatskog je ocijenjen najboljim, a kad sam se na klupi pripremao za usmeni ispit, znajući da imam problema s gramatikom profesorica Marjana mi je prišla i glasno upitala jesu li mi jasna pitanja, a onda prstom pokazujući riječi u rečenici koju sam trebao analizirati tiho izgovorila što je koja – pa se vratila za stol ispitne komisije.

Kad sam sjeo u klupu ispred komisije i počeo odgovarati, prvo sam na brzinu ponovio što mi rekla u analizi rečenice, na što mi je Marjana rekla da prijeđem na drugo pitanje. Ne sjećam se više o čemu se radilo, ali znam da nije bilo potpitanja, nego mi je Marjana rekla da prijeđem na treće pitanje, a ono se sastojalo od pola stranice strojem pisanog teksta. Trebao sam odgovoriti iz koje je to knjige, prikaz knjige i sve o piscu. Nikada nisam osjećao ispitnu groznicu, jasno i glasno govorim, a budući sam dobro znao sve o toj knjizi i piscu, raspričao sam se u mnogo dulje i opširnije nego što se od mene očekivalo.

Iz povijesti je glavno pitanje bilo drugi svjetski rat, a tu sam se zaista raspričao. Spominjao sam i pojedinosti o kojima uopće nismo učili, kao što je Schliefelov plan, što su članovi komisije čak i glasno odobravali. Međutim, premda nije član komisije, jer Ustav nije maturski predmet, taj dan je s njima sjedio u Branko Tornjanski, koji me je stalno pokušavao zbuniti. Dok sam ja glasno pričao gestikulirajući rukama, pa često i ustajući sa stolice, kad god mi je prelazeći pogledom pa članovima komisije pogled pao na njega, vidio sam da se mršti i maše glavom lijevo desno upozoravajući me da griješim.

Međutim, budućnost ponekad donosi i pozitivna iznenađenja u ljudskom ponašanju. Branko je nešto nespretno govorio o rezoluciji Informbiroa, pa je dospio na Goli otok. U Derventi mi je tri godine kasnije prišao čovjek kojega nisam poznavao i rekao mi je da je bio s Brankom, te da me je Branko pozdravio i molio me da mu oprostim što mi je pravio svinjarije. Nije imao ništa protiv mene, ali je smatrao da mu je to bila partijska dužnost. Ne sjećam se da sam ikada primio poruku koja bi me obradovala više od ove.

Ovdje još moram spomenuti da se u vrijeme polaganja mature dogodio i jedan veliki događaj solidarnosti i ljudskosti. Matematika mi je predstavljala veliki problem. U vrijeme rata smo uglavnom imali skraćene programe, sedmi razred sam pohađao sa sela, pa jednostavno nisam imao vremena za učenje, a u osmom nisam uspio svladati sve zaostatke.

Za pismeni ispit svi smo dobili po tri ista zadatka, a tako smo bili raspoređeni u klupe da nismo mogli prepisivati. Iza mene je sjedila Nada Begić, ratni član Partije, a u partizane je otišla 1944. pa nakon završetka osmog razreda nije uspjela polagati maturu. U međuvremenu se udala za Dragu Begića, najvišeg partijskog dužnosnika u Derventi. Uopće se nismo poznavali.

Kad sam pogledao zadatke, shvatio sam da ni jedan ne znam riješiti. I dok sam se nemirno vrtio na klupi, pokušavajući barem nešto učiniti, odjednom sam osjetio da me netko gurka u leđa. Ne osvrćući se savio sam ruku iza leđa i osjetio da mi Nada stavlja na dlan savijen papir i savija moje prste oko njega. Polako sam premjestio ruku ispred sebe i kad sam oprezno otvorio papir vidio sam sva tri riješena zadatka. Brzo sam taj list skrio pod klupu i polako prepisivao, pazeći da nitko ne vidi.

Taj darovani mi pismeni zadatak je ocijenjen s četvorkom, što mi je omogućilo da i pored petljanja na usmenom ispitu dobijem prolaznu ocjenu iz matematike. Dobrota i ljudska solidarnost ponekad iskazuju i osobe od kojih to nikada ne bismo očekivali. Na žalost, Nadu više nikada nisam susreo da joj se zahvalim na ljudskosti koju je iskazala. Želim vjerovati da naša svijest – koju obično nazivamo dušom – ne prestaje postojati našom smrću i da ću se u nama nepoznatoj Onostranosti susresti i s Nadom.

Sutradan su nas nakon polaganja ispita okupili da nam pročitaju ocjene. Govorio je predstavnik Ministarstva. Svi smo položili maturu pa je zbog toga pohvalio i nas i profesore. Mene je posebno spomenuo po imenu. Rekao je da su mnogi iz pojedinih predmeta dobili petice, ali da sam ja iz Srpsko-hrvatskog jezika i Povijesti zaslužio i više, kad bi takva ocjena bila moguća. Rekao je da je moj pismeni sastav pravi biser, a što se tiče usmenog odgovora, ostali koji su dobili petice to su zaslužili jer su znali sve što su učili u školi, dok je moj odgovor bio naglašeno osoban. Što se pak tiče povijesti da su bili iznenađeni s koliko širine poznajem taj predmet i izrazio nadu da ću upisati fakultet i studirati barem jedan od ta dva predmeta.

Marjana i Nataša su prosto sjale od zadovoljstva, Halil je raširio usta u široki osmijeh, a samo se Branko Tornjanski mrzovoljno mrštio.

Za navečer se pripremalo matursko večer. S obzirom na sve kroz što sam u prošlosti prolazio nikada nisam naučio plesati, pa su me kolegice iz internata uporno učile, da naučim barem tango:

“Da nam ne sramotim gimnaziju”.

Kad je počelo, gimnazijska je dvorana bila puna. Svirao je nekakav orkestar, svi su plesali, a ja se nisam usuđivao. Onda mi je prišla Nataša i upitala me zašto ne plešem. Rekao sam joj da sam tek danas malo naučio plesati tango, ali se ne usuđujem sada pokušati. Ona se glasno nasmijala, pa se približila za ples, istovremeno mi govoreći:

“Ples nije matematika. Lako se uči”.

Dok smo tako polako plesali ona mi je čestitala na uspjehu. Rekla je da mi zbog onih prokletih povijesnih godina koje nikako nisam mogao zapamtiti, kao zaključnu ocjenu nije smjela dati više od trojke, ali da sam na maturi zaista briljirao. Ja sam se na to glasno nasmijao govoreći da sam ih zapravo sve prevario davši netočan prikaz rata i da sam se i ja tek danas sjetio da uopće nisam spomenuo Italiju. Ona je zastala i odmaknula se od mene, a onda je opet prišla i snažno me zagrlila. Pa onda Ti još više čestitam. Ti si tako uvjerljivo govorio, da smo mi svi zaboravili  povijesne događaje i slušali tvoje zanimljivo pričanje. Čestitam.

Ona je bila zgodna mlada žena, možda samo par godina starija od mene, sviđala mi se, a mislim da sam se i ja njoj sviđao. U jednom sam trenutku ugledao Branka kako nas ljutito promatra, a Natašu kasnije više nikada nisam sreo.

Skoro svi smo napisali molbe Ministarstvu prosvjete da nam se odobre stipendije za neki od fakulteta u Jugoslaviji. Mogli smo se prijaviti za dva predmeta. Ja sam se tražio astronomiju, ili elektrotehniku u Zagrebu. Marjana i Nataša su bile razočarane što nisam prijavio njihove predmete. Halil ništa nije spominjao.

Knjigu „Moja sjećanja na minulo stoljeće“ možete naručiti naručiti kod izdavačke kuće Ceres.

Kontakti izdavača: