Uz trideseti rođendan Moje škole
piše: Igor Matijašić
Sljedećeg petka u Ivanić Gradu obilježit će se vrijedan jubilej – 30 godina OŠ Stjepana Basaričeka. Već po ustaljenoj tradiciji koju dugi niz godina njeguje ta škola očekuje se bogat kulturno-umjetnički program, velik broj uzvanika koji su na bilo koji način povezani sa školom, a potom se sprema i velika fešta koja će, zasigurno, potrajati do ranih jutarnjih sati… (školska ekipa iz godine u godinu potvrđuje posljednjih nekoliko riječi).
Navedena škola umnogome je obilježila moj život i mnoge sam svoje rečenice posvetio upravo njoj. Zapravo, kako se to uobičava reći – tamo sam proveo najbolje godine svoga života.
Da, znam da sam već mnogima dosadan neprestanim ukazivanjem na školu na Žeravincu, ali to je jednostavno „jače“ od mene.
Iako ima škola diljem Hrvatske koje su puno veće i uspješnije, iako ima mnogih škola koje su uređenije i bolje opremljene, ona je za mene jednostavno „prva ljubav“ kojoj se uvijek vraćam. Baš kao što sam i naslovio svoju knjigu – to je „Moja škola“. Škola s dušom, škola u kojoj definitivno znam svaki kutak, u kojoj sam uvijek dragi gost, u koju sam definitivno ugradio i dio svoje osobnosti. I koja je neupitno utjecala na moju osobnost!
To je škola u kojoj su učenici još do pred nekoliko godina imali tjelesni na hodnicima, ali i bilježili sjajne rezultate na svim sportskim natjecanjima, škola u kojoj je dugo vremena u zbornici bila slika jednog posve drugog čovjeka, a ne onog po kojem je dobila ime (barem tako kaže legenda!), škola koja je bila i ostala prepoznatljiva i izvan granica grada nafte…
Škola u koju sam s radošću putovao svakoga dana ne mareći za veliku udaljenost (od Bregane do Ivanića ima 75 kilometara). I tako punih 11 godina! Mnogi su mi govorili da nisam baš sasvim svoj (govore to neki još i danas!), ali ja sam jednostavno obožavao dolaziti u taj grad. Baš kao što mu se i danas toliko puta s nostalgijom vraćam…
Da, to je definitivno bila i ostala moja škola (baš kao što je moja i ova u kojoj danas radim i u koju sam išao kao đak). Tu poveznicu možda najbolje može razumjeti moj prijatelj, književnik Jadranko Bitenc, autor popularne lektire „Twist na bazenu“ koji je i sam emotivno vezan za oba mjesta – Breganu i Ivanić.
Kilometri udaljenosti ne mogu suzbiti osjećaje…
Upravo ti iznimni osjećaji preplave me svaki put kad sretnem nekog svog učenika koji me (barem tako kažu) pamte po dobrim stvarima. Neki bivši učenici danas su već odrasli ljudi sa svojim obiteljima i upravo po njima vidiš kako vrijeme neupitno teče. Kaže se, ne bez razloga, da čovjek stari kad počinje živjeti od uspomena. Da, definitivno starim…
A svi mi učitelji imamo neke svoje kovčežiće, kutijice, bilježnice u kojima čuvamo uspomene. Meni je ivanićka kutija uspomena naprosto pretijesna! Pa često posegnem za slikama i pismima iz Ivanić Grada i „pokupim“ dodatnu energiju toliko potrebnu za posao koji trenutno obavljam.
Mnogih dobrih ljudi koji su zadužili školu, čak i nekih mojih ivanićkih učenika, nažalost više nema. I znam da će i oni na nebeskim prostranstvima zapaliti svjećicu na torti za veliku obljetnicu. A onda, baš kao i ja, patetično prepričavati zgode i nezgode sa Žeravinca…
Moj scenarij za kraj idućeg tjedna je općepoznat – petak popodne još ću jednom put Ivanića zagrliti svoje kolege koji su mi tijekom godina postali istinski prijatelji. Nazdravit ćemo zajedno i prisjetiti se „kak je to nekad bilo“. I rečenice će kliziti same od sebe. Pa dok potraje…
Do nekog novog susreta, do nekog novog rođendana…