piše: Igor Matijašić
Ljeto je 1998. Hrvatska reprezentacija po prvi puta nastupa na svjetskom prvenstvu, a oči svih nogometnih zaljubljenika čvrsto su prikovane uz televizijske ekrane. Znamo da smo moćni, znamo da imamo sjajne pojedince i vrhunskog motivatora na klupi, znamo da nas nosi jak nacionalni naboj. Pitanje je samo što možemo napraviti u društvu velikih nogometnih zvijezda i iskusnih reprezentacija.
A onda kreće show na hrvatski način…
Tisuće detalja za trajno sjećanje – gol Prosinečkog reprezentaciji Jamajke (centaršut ili udarac po golu?), Šukerovo mjerenje pulsa kod izvođenja penala protiv Rumunjske, Vlaovićevo kimanje glavom nakon pogotka Nijemcima, Ladićeve (ne)moguće obrane tijekom cijelog turnira, Thuramova jedina dva gola u životu u polufinalu, lopta u „maloj mrežici“ nizozemskog vratara za veliku hrvatsku broncu…
Nabrajati bi se moglo unedogled i svi koji su na bilo koji način povezani s nogometom imaju neki svoj detalj koji ih podsjeća na francuski uspjeh.
Imena velikana koji su ostvarili povijesni uspjeh bez zadrške će vam nabrojati svaki onaj koji i površno prati nogomet, mada će vjerojatno samo rijetki sjetiti da je među reprezentativcima bio i Ante Šerić, a da je kao treći vratar bio prijavljen Vladimir Vasilj.
Naravno, niti ta reprezentacija nije mogla bez jednog Mamića…
Kvizomanima će sigurno biti zanimljiv izazov prisjetiti se koji je broj nosio Robert Jarni na tom prvenstvu. Najbolji lijevi bočni reprezentacije imao je, naime, na sebi majicu s brojem 17. Za razliku od, primjerice, napadača Petra Krpana s brojem 2…
Koliko samo sitnica koje se trajno pamte i prepričavaju. Šukerov pogodak nakon kojeg smo bili u finalu, a onda hladan tuš…
Danas, nepunih dvadeset godina nakon povijesnog uspjeha, reprezentativci su nam sve češće „gosti“ hrvatskih sudnica na kojima se pokušavaju prisjetiti detalja iz svoje prošlosti (i ne ide im baš), a sportaši koji bi trebali biti uzor mladim nogometašima sve više pune žute medijske stranice svojim nepriličnim ponašanjem…
Najbolji strijelac svjetskog prvenstva u Francuskoj postao je i službeno prvi čovjek nogometnog saveza, no nekako se čini da mu domaći nogomet (koji bi trebao biti baza i polazište svega) zapravo i nije glavni interes.
Ovih dana do kraja je ogoljena hrvatska nogometna močvara o čijem je isušivanju tako revno govorio jedan bivši ministar. Na površinu je isplivala činjenica da se čak i najnižim nogometnim razredima, gdje bi novac trebao biti posve nebitan, mnoge utakmice dogovaraju za nekoliko stotina kuna!
Još uvijek je svima u sjećanju afera Offside, ne zaboravlja se lako niti javno razotkrivanje sudačke organizacije od strane tadašnjeg Hajdukova predsjednika Maleša, a nije teško ni prisjetiti se mnogobrojnih uhićenja nogometaša i nogometnih dužnosnika.
Ljepote nogometne igre pale su posve u drugi plan…
Poteza poput onih iz Francuske koje godinama prepričavamo sve je manje, a sve je više stvari koje se vežu uz nogomet mada s njim ne bi trebale imati nikakvih dodirnih točaka.
Mnogi, ne bez razloga, prstom upiru upravo u Hrvatski nogometni savez smatrajući ga krivcem za stanje u hrvatskom nogometu.
Iskreno, žarko bih želio da mogu reći da je Šuker predsjednik podjednako uspješan kao Šuker nogometaš (i dan-danas za mene je on najbolji hrvatski nogometaš svih vremena), no sve sam više dojma da se mješavina sjaja zlatne kopačke i bronce oko vrata naočigled gubi.
Možda je konačno došlo vrijeme da stvari u svoje ruke uzme, baš kao i na terenu, bivši kapetan reprezentacije. Bobanova karizma, moralne kvalitete i neupitna nepristranost zasigurno bi bile kotač zamašnjak koji bi (ne preko noći) stvari postavio na pravo mjesto.
Za neke nove klince, za neke nove nogometaše koji će biti sportaši za primjer, za neko novo svjetsko prvenstvo poslije kojeg ćemo pamtiti i prepričavati isključivo nogometne poteze…