piše: Filip Ćorlukić …iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
S druge strane pruge nalazila se još jedna željeznička kuća, nešto veća od naše, ali s mnogo većim dvorištem. Tu je stanovala obitelj Fidler. Imali su troje djece: Pubu, Letu (Violetu) i Angelu. Puba je išao sa mnom u školu, a Leta s mojim bratom Antom, kojega smo svi, ne znam od kada, zvali Tonćom.
U blizini je bilo još mnogo druge djece, a oko nas se stalno nešto događalo. Fidlerovi su bili Folksdojčeri, ali nisam znao što je to.
Saznao sam kad su se nakon nešto manje od godinu dana odselili u Njemačku, pa je njihova kuća nama dodijeljena.
E, tu nam je bilo mnogo bolje i zanimljivije. Gledajući u smjeru postaje, s lijeve strane nam je bila pruga, pozadi i desno od dvorišta bila cesta, a s prednje bez ikakvih građevina – osim što je do same ograde dolazio jedan slijepi kolosijek, na kojemu je stalno stajao jedan poštanski vagon, koji nam je služio za čitav niz igara. Vrata mu nisu bila zaključana, pa smo često ulazili. Bio je tu stol, puno polica i jedan kožom presvučen otoman. Pored vagona je bila velika gomila pijeska, a malo dalje su bili složeni drveni željeznički pragovi, koji su snažno mirisali na katran.
S druge strane ceste bila je rječica Jala i željeznički most preko nje. Cesta je nešto dalje skretala udesno preko željeznog mosta, pa uzbrdicom kroz muslimansko naselje koje se zove Kula. Kod javne česme je bilo raskrižje. Cesta je ravno vodila preko brda Ilinčice do katoličkog sela Orašje. Desno je vodila kroz, uglavnom naseljeno područje, u kojemu je bilo nekoliko većih kuća izgrađenih za vrijeme Austro-Ugarske. U jednoj od njih je stanovao moj školski kolega Edo Hajman, čiji je djed doselio iz Austrije. Lijevo je bila manja cesta, koja je jakom uzbrdicom vodila na zaravan “Novi svijet”, gdje su bile tri kuće izgrađene za vrijeme Austro-Ugarske. U jednu od njih smo mi kasnije uselili.
To je bilo široko područje na kojemu smo se stalno kretali i jednostavno nam nije moglo biti dosadno. Stalno smo se kretali i stalno je bilo nešto novo. Još dok smo stanovali u onoj manjoj kući počelo je asvaltiranje glavne ceste koja se nalazila odmah s druge strane parka. Kako je to bilo zanimljivo! Nismo se mogli nagledati kako valjak izravnava tek nasuti vrući asvalt, a čim bi jedan dio bio dovršen, mi smo po još vrućem asvaltu kredom crtali «školicu» i skakutali po njoj. A kakve li radosti poslije kiše! Dok smo ranije gazili po blatnoj cesti, sada je bilo sve neshvatljivo ravno, glatko, i tako čisto. U parku je bila Mujagina kavana, u kojoju su dolazili građani iz šire okoline, zatim putnici koji su čekali na vlak. Dolazili su i graditelji ceste, pa su se tu odmarali i pili kavu.
Ljeti smo se kupali u Jali, a pomoću mreža načinjenih od jutanjih vreća lovili smo ribe. Bile su male, ali kad nam ih je majka ispržila na ulju, bile su nam najdraža hrana. Bilo je i nešto većih, a njih smo direktno rukama hvatali u udubljenima uz obalu. U te smo “škalje” jednostavno ugurali ruke i onako, naslijepo pokušavali prstima napipati neku ribu – što je ponekad i uspijevalo. Ja osobno nikada u životu nisam uspio uloviti ribu udicom.
Čitava je druga strana rijeke Jale bila izrazito bregovita, pa smo zimi imali mnogo raličitih mjesta za sankanje. Međutim, nedjeljom smo ponekad išli do vrha Ilinčice, za što nam je trebalo oko sat vremena, a zatim smo se sankama sputili sve do mosta. Kasnije sam dobio i klizaljke, a još kasnije i skije. Bože moj, kad pomislim koliko je nama bilo zabavno! Ne mogu se oteti dojmu da današnjoj djeci, uz sve ono što im je na raspolaganju, mora biti dosadno. Satima igrati igrice na svojim komputorima, zaista nije nešto što bi im održavalo tijelo i duh zdravim.
Nakon useljenja u tu veću kuću, Žujo više nije morao biti vezan kratkim lancem uz svoju kućicu, nego se kretao duž oko dvadeset metara duge žice razapete preko dvorišta. Majstor Bem nam je u dvorištu napravio ljuljačku, a ubrzo zatim i vrlo lijep štednjak, tzv. “tiš šporet”. Naprijed je imao zaštitnu mesinganu cijev. Lijevo je bilo ložište, u sredini pećnica a pored pećnice je ugradio kotlić u kojemu je uvijek bilo tople vode. Prednju je stranu tog kotlića zaštitio pločom od sjajnog mesinga i kroz nju je prolazila mesingana slavina.
Bemovi su također stanovali u krugu željezničke postaje. Imali su i sina Romea, koji je nešto studirao u Zagrebu. Gospođa Bem nas je često posjećivala, pa je došla i da vidi je li bio dobar “šporet” koji je napravio njezin muž. Majka je bila oduševljena i to posebno pećnicom. Bilo nas je mnogo, pa je u njoj često nešto morala peći. Bilo je i mnogo drugih kućnih poslova, pa svinje, kokoši, pranje rublja i drugo, pa premda je Marija bila starija, ja sam se najčešće morao prihvatiti pripravljanja kruha, a budući sam već imao snažne ruke, to sam dobro obavljao. No taj je kruh trebao trajati nekoliko dana, pa je moralo biti puno tijesta koje je trebalo dugo i dobro mijesiti, zatim ostaviti na toplom na nadođe, pa ponovno mijesiti i opet pustiti da malo odstoji, a zatim peći. To nije moglo stati u pećnicu, nego sam ga u poseboj velikoj pletenoj košari nosio u obližnju pekaru i poslije donio kući.
Ovdje ću načiniti malu digresiju povezanu s cijenama. Sjećam se još iz vremena dok smo boravili u Derventi da su u mlinu mlinari uzmali 10% od samljevene pšenice ili kukuruza. Cijena bijelog brašna «petice», koje se prodavalo u kvalitetnim platnenim vrećama iznosila je 1 dinar po kilogramu, ali je i kilogram bijelog kruha koštao jedan dinar. Budući za kilogram kruha treba oko 20 do 30% manje brašna, u svakoj se pekari za jedan kilogram brašna dobivao kilogram kruha! Njihova je zarada u toj razlici količine brašna.
Zaista mi je teško shvatiti današnju relaciju cijena: pšenica – brašno – kruh. Nekada su se za krih koistile niskorodne tvrde (dura) pšenice, a divan miris i izvrstan okus takvog kruha potpuno je nepoznat današnjoj generaciji. Danas se za kruh koriste sorte visokorodnih mekih pšenica, koje ponekad imaju i više nego dvostruki prinos u odnosu na tvrde. Međutim, bez obzira ne sve aditive koji se dodaju, od meke se pšenice ne može načiniti dobar kruh. Rijetko je naći vrstu kruha koja se već sutradan ne raspada u mrvice, a premazati tanku krišku kruha, a da se ne raspade – prava je umjetnost.
U kasnu smo jesen brat i ja oboljeli od dizenterije, a po tomu što je po cijelu noć bilo upaljeno svjetlo i stalno je netko dežurao, pretpostavljam da je to bilo ozbiljno. Ne sjećam se liječnika, ali se sjećam da smo se hranili isključivo pečenim jabukama. Sretno smo ozdravili.