piše: Slavica Jurčić
Nakon drugog svjetskog rata u Lici i Kordunu ostade puno mladih djevojaka za udaju, ali mladića za njih u njihovom kraju nije bilo.
Iz Slavonije su prosci dolazili i prosili djevojke. Tako je i Milka dočekala prosce.
Stjepan i Mirko su u njihovu kuću došli predvečer. Svijeća je slabo gorjela, a momci su sjeli dalje od ognjišta, tako da ona svoga momka nije pravo ni vidjela.
Mirko je bio Stjepanov bratić i vodio je glavnu riječ. Pričao je koliko zemlje ima Stjepan, koliko volova, krava, svinja… Stjepan je samo šutio i ponekada kimnuo glavom.
Milkin otac pitao je za miraz. Mirko reče da ne treba miraz, samo zdrava i jaka cura za rad u polju. Milka je bila sve ono što su tražili.
Otac je pristao. Milka rano ujutro s roditeljima ode u crkvu i vjenča se sa Stjepanom. Nije ona ništa neobično primijetila dok su stajali pred oltarom.
Nakon vjenčanja roditelji ju izljube i Milka s Mirkom i Stjepanom krene u Karlovac na vlak.
U vlaku je primijetila da Stjepanu ‘bježi’ jedno oko. Pokušala ga je pitati o njegovoj obitelji, ali Mirko bi svaki put upadao u riječ tako da Milka do prve bračne noći nije čula ni jednu riječ iz usta svoga mladoga muža.
Po dolasku u kuću svekra i svekrve, osjeti Milka sav jad bračnoga života u koji je tek zakoračila.
Stjepanovi roditelji su ju mrko gledali, a ni njega baš nisu obožavali.
Imao je Stjepan još tri sestre koje su bile mlade i nedorasle za udaju. Svaka od njih koristila je priliku da Milku ponizi i da joj napakosti.
Stjepan, iako je mucao i slabije vidio, nikada nije Milku grdio i već nakon nekog vremena rodi ona njemu sina.
Osjetila je ona da ju Stjepan voli i poštuje, te ga je ona počela nagovarati da se osamostale i izađu iz zajednice.
Tako i bi! Već za Uskrs oni presele u kućicu koju mu je Mirko našao. Polako su počeli graditi i novu kuću. Stjepan je uz rad u poljoprivredi, išao kopati bunare i zidati ljudima kuće.
Seoske žene su je sažalijevale što se udala za Stjepana, no ona se ni jednom nije požalila. On ju je volio, ona njega poštivala i jednostavno su se slagali.
Rodila je ona Stjepanu još dvoje djece. Svi su bili zdravi, završili su visoke škole i odselili su u grad.
Kada su se djeca znala vratiti kući i ispitivati majku o udaji za oca i zašto ga je izabrala, ona bi se sjetno nasmijala.
„Nitko me drugi nije htio, samo moj Stjepan, i hvala mu na tome!”
Voljela je ona njega s njegovim tjelesnim manama, a on je nju volio jer ga je prihvatila takvoga kakav jest.
Ljepota i dobrota njegove duše učinila je njihov zajednički život bogatim i ispunjenim, a najveći dar koji joj je pružio njihove je troje prekrasne djece.
Ljepota se krije u nutrini ljudskog bića, a ne u njegovoj vanjštini.
Vrlo lijepa i poučna priča. Nikakva vanjska ljepota ljudskog bića ne može zamijeniti dobru dušu. A dobra duša pobjeđuje i najveću, okom vidljivu, ljepotu.