piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Stričeva i Kaicina obitelj primili su me otvorena srca. Oni su dijelili malu zajedničku kuću, a ja sam spavao u udžeri u kojoj su pokojni Ilija i Kaica spavali dok su bili mladenci. Naša stara djedovska kuća već je davno bila srušena, a udžeru je Ilija prenio sebi.
Želeći što prije nastaviti školovanje, već sutradan sam otišao u sedam kilometara udaljenu Derventu. Videći moju svjedožbu petog razreda iz Tuzle, direktor gimnazije mi je bez ikakvih problema omogućio nastavak pohađanja nastave šestog razreda. Svaki sam dan u crnoj tenkističkoj odori pješice dolazio iz Vrhova. Red vožnje vlakova mi nije odgovarao, a niti drugog odijela nisam imao.
Stric Jure je radio na željeznici, pa mi je nakon nekoliko dana rekao da mi je otac nabavio cipele i da mi je poručio da dođem u Sijekovac kod kuma Fontane kod kojega je on stanovao. Bila je nedjelja. Osim tenkovske odore u kojoj sam došao nisam imao drugog odijela, a da bih je nekako prekrio iskoristio sam što je bilo malo prohladno pa sam uzeo kožni kaput i požurio na vrhovsku željezničku satnicu da stignem na vlak. Kad sam stigao, tamo sam zatekao dva transporta vojske (jedan okrenut prema Brodu, a drugi Doboju) i dvostruki putnički vlak prema Brodu. Vlakove su često napadali zrakoplovi, ali i partizani, pa je jedan putnički vlak zaostao i priključio onom koji je stigao iza njega. Stoga su i bile dvije lokomnotive – jedna naprijed, a druga pozadi. I jedan od tertnih vlakova imao je dvije lokomotive. Na otvorenom vagonu ispred zadnje bio je njemački 20 milimetarski protuavionski top.
Tek što je naš vlak krenuo, počeo je snažno kočiti a začulo se i snažno brujenje zrakoplova. Brzo smo iskakali dok se vlak još nije ni zaustavio, a kad sam pogledao prema gore vidio sam veću ekskadrilu Spitfaera kako kruže iznad nas. Bježali smo što dalje od pruge, a onda smo vidjeli da zrakoplovi odlaze prema Brodu koji je zračnom linijom bio od nas udaljen petnaestak kilometara. Slavonski i Bosanski Brod su imali najsnažniju protuzračnu obranu u državi. Tu je bila jedina željeznička veza Bosne s ostalim dijelom države, pa su most preko Save i obje željezničke postaje bili stalnom metom napada zrakoplovstvom.
Kad smo iznad Broda ugledali mnoštvo sivih oblačića topovske paljbe, strojovođa je dao znak da se vratimo u vlak, što smo brzo i učinili. No čim se vlak pokrenuo, začuli smo snažnu mitaljesku paljbu uz prijeteće zvukove zrakoplova u niskom lijetu. Iskakali smo iz vlaka koji se još kretao. Očima sam tražio bilo kakav zaklon, ali osim jednog stoga sijena na goloj ravnoj livadi nije bilo ničega, pa sam potrčao prema tom dvadesetak metra udaljenom stogu. Potjerani od Broda, zrakoplovi su se vratili po siguran plijen i odmah počeli s napadima.
Stog sijena mi u okolnostima, kad uvijek neki od dvanaest zrakoplova dolazi s lijeve ili desne strane, od sprijeda, ili od pozadi –nije bio dovoljnim zaklonom. Bilo je nemoguće skriti se iza stoga od zrakoplova koji leti prema meni, pa sam se spontano potrbuške bacao na zemlju i čvrsto stiskao očne kapke. Kod jednog takvog naleta zrakoplova uz snažnu strojničku paljbu, osjetio sam da me nešto udarilo u leđa. Brzo sam podigao glavu i pogledao ima li rupe na mom kožnom kaputu! I sad se čudim kako sam tada reagirao – vjerojatno sam se poveo za pričanjima da rana u početku ne mora boljeti, kad sam vidio da na kaputu nema rupe, pogledao sam okolo i pored sebe ugledao veliku čahuru metka zrakoplovčeve strojnice.
Napad je trajao vrlo dugo. Uništeno je svih pet lokomotiva, a osim strojovođe jedne od lokomitiva koji se zavukao pod lokomotivu i bio ozlijeđen vrelom vodom, nitko nije ni ranjen ni poginuo. Nije ni onaj topnik, koji je cijelo vrijeme svojim flakićem pucao i uspio oboriti jedan zrakoplov. Ne mogu a da se i danas ne divim hrabrosti i hladnokrvnosti tog vojnika.
Kad su zrakoplovi otišli, vojnici su osatali u Vrhovima, dok smo se mi ostali pješice uputili u oko pet kilometara udaljenu Derventu. Iz Dervente sam lokalnim vlakom stikao u Sijekovac. Ne sjećam se što se tamo događalo, ali znadem da sam po povratku imao noramalno civilno odijelo, i da sam redovno iz Vrhova odlazio na nastavu u Derventu. Jednog sam dana čuo da je u par kilometara udaljenu Lupljanicu stigla satnija ustaške željezničke vojnice, kojoj je zapovjednik bio moj šogor nadporučnik Josip Keržan. S njim je bila i moja sestra Marija, koja je u međuvremeu pobjegla iz Tuzle, u Gračanici našla zaručnika Josipa i tu su se vjenčali.
Posjetio sam ih već prve nedjelje. Satnija je smještena na brijegu iznad mjestanca i željezničke stanice, u zgradi osnovne škole. Tu se nalazila i nedovršena crkva. Lupljanica je bila važna željeznička stanica, pa je tu bila stacionirana i njemačka protuzračna jedinica s dva flaka 75. mm, koji su bili ukopani u kružne rovove. Jedne sam nedjelje tu doživio zaista spektakularan događaj. U niskom su se letu približavala dva Spitfaera, topnici su bili spremni, odmah su zapucali i pogodili jedan zrakoplov, koji je pao zabivši se u pružni nasip. Nije se zapalio.
Radosni zbog svoga uspjeha, topnici su iskočili iz rova i na grudobranu počeli veselo skakati nešto vičući. S brijega sam ih dobro vidio, ali zbog udaljenosti od oko pedesetak metara nisam razumio što viču, no vidio sam što oni u svojoj euforiju nisu vidjeli: preostali zrakoplov im se približavao u niskom lijetu, bacio bombu i pogodio u sred rova. Svi su izginuli, a zrakoplov je odletio mašući krilima na pozdrav poginulom ratnom drugu. Poslije su Nijemci izvukli pilota iz uništenog zarakoplova, uzeli su dokumente i vojničku pločicu i zakopali ga u blizini postavivši križ sa napisanim imenom i brojem. Zvao se Anton John. Poslije rata su iz Engleske došli djelatnici crvenog križa, otkopali ostatke i prevezli u Englesku.
Ja sam nasatavio iz Vrhova odlaziti u Derventu na nastavu – sve dok jednog dana nije stigao proglas Generala Metzgera o mobilizaciji 28. godišta. Kao zborno mjesto određen je Garčin. Derventski vojni ured okupio je nas tridesetak, uglavnom gimnazijskih đaka, i jutarnjim vlakom uputio u Slavonski Brod, gdje smo se trebali ukrcati na vlak normalnog kolosijeka. No, na železničkoj postaji u Bosanskom Brodu doživjeli smo snažan napad engleskih Spitfaera. Razbježali smo se na sve strane tražeći nekakav zaklon. Brod je bio najvažnija saobraćajna raskrsnica u državi i savezničke bombarderske eskadre često su ga zasipale tepisima bombi, prvenstveno nastojeći srušiti most preko Save. Dolazilo je čak i po stotinak Letećih tvđava. Željeznička je stanica bila u ruševinama, ali su razaranja prometnog pravca vrlo brzo i uspješno otklanjana.
Napad je trajao vrlo dugo i kad je konačno prestao izašao sam iz nekakve nadkrivene rupčage tražeći pogledom ostale, ali nigdje nije bilo ni jednoga. Izgleda su se oni još za vrijeme napada postupno udaljavali sa željezničke postaje. Zvao sam, malo razmišljao što učiniti i onda sam naglo odlučio da idem nazad u Lupljanicu, zamoliti Jozu da me primi u svoju satniju. Obzirom na mobilizaciju više nisam mogao ostati u civilu. Uprtio sam moj ruksak na leđa i krenuo u oko 35 km udaljenu Lupljanicu.
Jozo i Marija su se vidno iznenadili kad sam se pojavio na vratima. Ispričao sam im što se dogodilo i pitao Jozu može li me primiti. Rakao je da to nije nikakav problem, a budući sam bio vrlo umoran, a već je bila i noć, odmah sam otišao na spavanje.
Sutradan mi je Jozin posilni donio odoru i šmajser, a satnijski pisar mi je popunio vojnu knjižicu, i u napomeni napisao da dok traje školska godina mogu svaki dan odlaziti u Derventu na nastavu. Jozo je potpisao i udario satnijski žig.
To mi je bila već treća vojnička isprava: prva-zelenog kadra, dobivenja u Suhom polju kod Doboja, druga- satnije Avdage Hasića, koju mi je načinio župnik u Brčkom i konačno ova prava vojna knjižica koja će mi trajati čak nekolikio dana dulje od postojanja NDH.