tekst i foto: Slavko Žebić
O Bože, kako vrijeme brzo leti!? Ko jučer smo osnivali Šokačku granu u Osijeku, a evo već je 13. manifestacija „Što su jeli naši stari u korizmi“.
Prva granina manifestacija kuju su osmislili baj Joza Jurušić, Šokac iz Sikirevaca a pomagala mu snaša Ljubica Pilipović, Šokica iz Semeljaca i sve to amenovala magistra Vera Erl.
I tako, evo već trinaesti put za redom.
-U pravu ste, složila se Ljubica Pilipović, snaša koji to redovito radi svake korizme do sada. –Uvijek opetovano iznenadimo naše sugrađane i nudimo im jela naših baka, a ova dvorana je svaki puta sve punija. Ta ima jela ko za svatove, primjetio je netko od posjetitelja na ulazu, a vidjet ćete, sve će se to u slast pojesti. I čini joj se da svaki puta ima i novih posjetitelja i snaša koje nude slasna jela, što samo svjedoči da je Grana na dobrome putu očuvanja bogate baštine. I, već petu šestu godinu za redom Grana poziva goste, slične i srodne udruge iz različitih mjesta, sa svih strana, i može se primijetiti da su ponuđena jela slična ili gotovo ista, ali je nazivlje različito, od sela do sela, a u tome i jest bogatstvo ove manifestacije. I gosti su donijeli ono što se kod njih najčešće sprema, a osječke su se snaše okrenule baš posnim jelima, pa pođimo od fruštuka, zafrigana juha, žganjci s mlikom, kruha s pekmezom i slično, pa onda užina, jabučina čorba, flekice s kupusom, graova čorba, čoravi paprikaš i još trista čuda, pa večera, kada je spremano tisto na sto načina, sa makom, orahima, bundevskim sjemenkama, jajimma ili pekmezom a tu su i korizmeni kolači, razne prove, perece, kiflice, poderane gaće i mogla bi nabrajati do ponoći. Vodilo se i računa o djeci pa su pucane kokice, kuhani kukuruzi i tako.
I snaša Ana Muhar, dopredsjednica Šokačke grane dala je svoj prilog i naglasila kako ova manifestacija otima od zaborava stara i ukusna jela, jer u Šokadiji se uvijek dobro jelo, pa i kada se postilo. Mašti naših baka nije bilo ravne. Ta jela su bila svakodnevica naših baka, ali onda su se pravila i sijela, pa čijala, pa je goste trebalo ugostiti i ponuda na onodobnim astalima bila je raznovrsna i bogata. Zato Grana od svojega osnutka njeguje ovu lijepu manifestaciju a mlade snaše iznovljavaju jelovnike svojih baka na radost brojnih posjetitelja.
Ne smim zaboraviti, i ovu je manifestaciju pjesmom otvorila ženska pjevačka skupina „Šokice“, a osim pjesme, svaka je snaša ponudila i neko starovinsko jelo, pa mi je za oko zapeo pijani šaran, od svoje 3 ili 4 kile, tempani grah, što su ga kod nas zvali papula i posna sarma, jer umjesto mesa punjena je mljevenim orasima. Da prste poližeš!
Goste i prijatelje pozdravili su Marko Josipović, predsjednik Šokačke grane, Ivan Karalić, predsjednik Vijeća gradske četvrti Novi grad, gdje Grana egzistira i Dragan Vulin, dožupan osječko-baranjski, a onda su svoje udruge predstavili gosti iz Bekteža kod Kutjeva, Sonte u Vojvodini i Kupine u Brodsko-posavskoj županiji.
Duško Bijelić, predsjednik KUD-a „Bektež“ iz Bekteža kaže da su prvi puta u Osijeku i baš su se obradovali kada ih je Grana pozvala. Došlo ih je petnaestak i predstavit će svoje ruho i korizmena jela. Što se nošnji tiče, u društvu se uvijek vesele kada ih mogu pokazati, ali ovdje je riječ o korimenom ruhu, a što se jela tiče, Osječanima će ponuditi kiselicu, čorbu za koju snaša Mara kaže: “Kada je spremi u kući je kirvaj.” Tu je još i gnječeni grah, zatim posne sarme i još trista čuda, pa kolači i peciva, koja možeš svrstati u slastice ali s njima obaviti i fruštuk. Drago mu je da mogu pokazati to što imaju, ali i naučiti ponešto od rugih, jar svatko se diči svojim običajima. U njihovom društvu primijetio sam i moju Srijemicu, Anitu Fijalu iz Golubinaca, koja je danas Raguž u Bektežu. Došla je iz Srijema u ljeto 1992. Sa obitelji u Požegu, alu ju je prijateljiva zvala u KUD u Bektežu, jer bavila se i folklorom u Golubincima. Tu se zagledala u zgodnog folkloraša, udala se i rodila dvoje djce, pa je i danas aktivna u društvu, a u Osijek je ponijela posnu sarmu, umjesto mesa, nadjev je krumpir, ali okus ne zaostaje za onom s mesom.
Blaž Šokčević, predsjednik KUD-a „Kupina“ iz Kupine, doveo je dvadesetak svojih članova i također su prvi put u Osijeku. I oni su predstavili svoje korizmeno ruho i korizmena jela, ali osim posnih, njihov je stol krasila i bogato slaninom i kobasicom urešena pogača i čitava pola adidas-slanine. Odbah je razjasnio, da Šokac ni u Korizmi ne može bez toga, a naravno rakije i vina, da se ne lažemo. Ta tko će cijeli dan rezati drva u šumi i jesti kruva i pekmeza? A što se lijepe pogače tiče, Blaž je ponudio objašnjenje: Teško je Šokci izdržati 40 dana posta, pa su se dosjetili i u četvrtak, 20 dan Korizme, proglasili su „saloš-poparoš“, kada su reduše pekle bogatu pogaču s još bagatijim nadjevom od pečene sklanine i kobasice i kuhanih jaja, pa se korizmeni post morao na tren presijeći. Lakše se diše, zaključili su, ali i dalje nije bilo mrsa do Uskrsa. Jedna snaša iz Kupine, Terezija Šokčević, podjstila me je na pokojnu bakicu Anku u Gibarcu. Terezija je donijela kolač sa salikadom, a moja je bakica pravila kolač sa salakarijom, (apotekarski kvasac), vrlo neugodnog okusa. Ovaj Rezin je baš lijepo izgledao, ali oni bakicini su mi ostali u sjećanju.
Goste iz Vojvodine doveo je predsjednik OKUD-a „Ivo Lola Ribar“ u Sonti , Miloš Vodeničar. I njih je bilo 20-tak i prvi puta su Osijeku. Prošle su godine ugostili ŽPS „Šokice“ i evo sada im vrasćaju posjet. Šokačka grana inači ima jako dobre odnose sa HKUD-om „Šokadija“ iz Sonte, koji su i potpisnici Povelje o trajnoj suradnji s Granom. Miloš je predstavio i knjigu sončanske pjesnikinje Ruže Silađov, koja je kroničarka života Šokaca u Sonte, a predstavili su i korizmeno ruho koje datira s početka 20. Stoljeća i danas se nosi u Sonte. I Sončani su predstavili korizmena jela, žganjce, pure, čakmake i tista na sto načina, a što je važno, ta jela se spremaju u Sonte i danas.
I da završim, dvorana je bila puna a kada je Jelena Dragić, najavljujući posljednju točku, zaželjela svima –dobar tek- nastala je gužva oko bogato urešenih astala, a prvo je napadnuta pogača iz Kupine, pravljena za „Saloš – poparoš“. Dok sam stigao, ostalo je tek pogače, a onda se uputim kod osječkih Šokica nadajući se pijanom šaranu, ali tepsija je bila prazna. Al se nekad dobro jelo!