OVO SE STVARNO DOGODILO

Iz pisma čitatelja
U zadnje vrijeme često razmišljam, sjećajući se lijepih i ružnih  prošlih vremena. Kada  sam danas bio na poslu, padala je kiša, a ja sam se sjetio jednog događaja koji se dogodio 1992. godine.

Ovo što pišem stvarno se dogodilo i nije neka izmišljotina. Bio je to 10. mjesec, subota, kada smo moj prijatelj i ja otišli u disco-bar u selo udaljeno oko 30 km, istočno od Slavonskog Broda. Bio je rat. Slavonski Brod je bio svakodnevno granatiran od strane neprijatelja, i u grad se jednostavno nije moglo izlaziti.

I, tako mi u discu pijemo, zezamo se, uživamo… Frend  je predložio da krenemo polako kući. Bilo je negdje oko 2.00 sata poslije ponoći. Kako nismo imali automobil, jedina mogućnost  da stignemo do kuće bio je ispruženi palac i nada da će se netko zaustaviti i povesti nas.

Kiša je lijevala. Imali  smo sreće jer je nakon 15-ak minuta stao VW Golf dvojka. U njemu njih dvojica. Mi sjednemo u auto, krećemo i putem pričamo. Sjećam se da su to bili mlađi momci poput nas, ponudili su nas cigaretama, a vozač je rekao da je za izlazak „ukrao” auto od starog. Hehe!!!

Vozimo se mi, vozimo… Nakon nekih 10 minuta vožnje, na cesti izvan naselja ugledasmo kolonu od  5-10 auta kako stoje. Ispred njih prometni znakovi koji pokazuju da se obavezno treba zaustaviti radi policijske kontrole. Ništa! Stanemo mi zadnji u kolonu. Mladić koji nas je povezao, ubacio u prvu brzinu i zaobišao kontrolu.

Vozimo se dalje i pitamo se je l’ bilo dobro to napraviti. Nakon prijeđenih nekih 5 kilometara ugledamo iza sebe policijsko vozilo s upaljenom plavom rotirkom i zvučnim signalima. Daju nam znak blicanjem dugih svjetala da se zaustavimo. Stali mi na cesti. Prilaze nam dvojica vojnih policajaca, traže od nas dokumente i kažu nam da izađemo iz auta. Kada smo izašli iz auta, počelo je…

Vade oni pištolje, jedan od njih okreće cijev prema nebu, ispaljuje dva hica, psuje nam i zapovijeda ljutim i glasnim glasom da legnemo na asfalt i da stavimo ruke na potiljak. To smo i napravili bez razmišljanja.

Sjećam se te kiše! Padala je jako, jako. Usta su mi bila priljubljena na asfalt. Osjetio sam tu silnu vodu. Bio sam sav mokar. Osjetio sam stisak koljena na kralježnicu dok mi je drugi stavljao lisice na ruke. Kada su nas vezali, motorolama su zvali kolege. Nakon 20-ak minuta stigao je stari kamion TAM, strpali nas u tovarni prostor i počeli nekamo voziti. Bilo me je neopisivo strah. Govorim mladiću zašto  je zaobišao j….u kolonu, jer da je čekao možda bi bilo sve u redu. Kamion se zaustavio  negdje, stvarno negdje.

Provirim kroz rupu na ceradi kamiona u mrklu noć  i ugledam neko groblje. Pitao sam  se gdje smo i što će biti sa nama. Dva sata su nas držali zarobljene, a zatim su nas odjednom odvezali i pustili. Došao sam kući, istuširao se i legao spavati Spavao sam do 3 popodne sav slomljen.

Bio je rat i svašta se događalo. Imali smo sreće. Mogli smo biti i ubijeni, bilo je svega, ali mi smo ipak imali mrvicu sreće i ništa nam se nije dogodilo.