Nela Stipančić Radonić
preko plavičasto usnulih polja mirisi stari stižu
iznad krošanja se uzdižu i njišu u zraku
oči trepere od želje
čujem smijeh s potoka
dok skače zavrnutih nogavica do koljena
i umiva pospanu prirodu po licu
prije no što joj proljeće tek skrojenu
haljinu navuče
zaklanjam pogled od sjaja koji širi
noge i ruke raskrilio
čas ga pčela golica čas sunčeva zraka
pa trči i skače visoko
salto na svjetlu između grana pravi
dok iznenada ne dođe sjena a on se diže
nesta boja i mirisa
proljeće osamljeno na grani se njiše
i u mom oku uzdiše
nemoj reći da si bio moj san
tako velik, a tako plah
kao sitna kap kiše na dlanu
koje nema više